MEMORANDUM BOŠNJAKA HITLERU IZ 1942. GODINE
Najzloglasniji izraz muslimanskog otpora ustašama i muslimanskog kolaboracionizma sa nacistima bio je Memorandum Hitleru od 01. novembra 1942. koji su sarajevski bošnjački prvaci nabrzinu sklepali i poslali Hitleru, konstruišući gotsko porijeklo Bošnjaka, kako bi svoje interese što bliže povezali sa nacističkom ideologijom. To je predstavljalo vrhunac djelovanja pronjemačkog i antiustaškog krila muslimanskog autonomističkog pokreta.
Nezadovoljstvo Bošnjaka u NDH eskaliralo je četničkim masakrima muslimanskih civila u ljeto 1942., što se općenito smatralo posljedicom ustaškog progona Srba, tako da su ustaše i četnike smatrali zajedničkom prijetnjom.
Na godišnjoj skupštini El-Hidaje, održanoj 16. kolovoza 1942. godine, održana osnivačka konferencija Nacionalnog spasa, kojom je predsjedao Safet Bašić, vršilac dužnosti reisu-l-uleme. Uvodnu riječ održao je Muhamed Pandža, koji je istaknuo zahtjev za uspostavom nezavisne muslimanske oružane sile kako bi se muslimani mogli braniti.
Vodstvo Nacionalnog spasa koje je tada izabrano činili su Mehmed Handžić, Uzeiraga Hadžihasanović, Šefkija Behmen, Zaim Šarac i Hamdija Karamehmedović
Nacionalni spasi nastojalo je proširiti sistem autonomnih muslimanskih oružanih snaga koje je Muhamedaga Hadžiefendić započeo u Tuzli 1941. godine. Konferencija je osudila neuspjeh vlasti NDH da zaštite muslimasnko stanovništvo u istočnoj Bosni i pozvala Bošnjačke prvake da se obrate Nijemcima, Talijanima, Saveznicima i islamskom svijetu.
Ustaše su bile neprijateljski raspoložene prema muslimansko-autonomnom karakteru muslimanskih dobrovoljačkih legija i ograničavale su ih na tuzlansku regiju.
Kampanja bosanskohercegovačke autonomije za autonomne muslimanske vojne snage prerasla je u zahtjev izravno Hitleru za bosansku autonomiju pod Reichom. Dana 01. novembra 1942. grupa vodećih Bošnjačkih političara, predstavila je „Memorandum Narodnog odbora od 01. novembra 1942. godine Njegovoj ekselenciji Adolfu Hitleru, vođi njemačkog naroda“. Kao autori Memoranduma označavaju se Uzeir Hadžihasanović i njegov zet Mustafa Softić, koji je u to vrijeme bio gradonačelnik Sarajeva, zatim inžinjer Suljaga Salihagić iz Banjaluke i, prema jednom izvoru, Muhamed Pandža.
Memorandum je učinio sve da se Hitleru obrati na jeziku koji će razumjeti, tvrdeći da su bosanski muslimani porijeklom Goti, tj. germansko pleme pod nazivom „Bosni“, navodeći da „90% Bošnjaka imaju tanku plavu kosu, plave oči i svijetlu boju kože, a 80% Srba i Hrvata debelu crnu kosu, crne oči i tamnu boju kože“.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Memorandum je govorio o Pavelićevom kršenju „historijskog prava Bosne prema njegovoj odvojenosti” i žalio se da je građanski rat plod nelegitimnog ustaškog vladanja i terora. Memorandum je stoga zatražio da se u hrvatskoj državi, na području Bosne, formira političko-upravna vlast pod nazivom Župa Bosna i Hercegovina, sa sjedištem u Sarajevu. Šefa ove župe bi bio imenovo isključivo Führer. Svi muslimani koji su sada služili u ustašama i domobranama na teritoriji NDH trebali su biti povučeni i formirani u „Bosansku stražu“, zasnovanu na postojećim muslimanskim legijama i pod komandom Muhamedage Hadžiefendića, „jer, za kratko razdoblje postojanja hrvatske države, došli smo do potpune spoznaje da samo Bošnjak može braniti i štititi svoju Bosnu“.
Memorandum je zahtijevao ukidanje ustaškog pokreta u Bosni i Hercegovini i tražio je da se omogući osnivanje Nacional-socijalističke partije na području Bosne.
Osim tvrdnje o gotskom porijeklu, ovaj je Memorandum sadržavao jedan od najsramnijih odlomaka iz historije građanskih prvaka sa nacistima kada se tvrdi da je ratni zločinac, poglavnik Nezavisne države Hrvatske – Ante Pavelić, navodno bio preblag prema Jevrejima jer je „…za veoma kratko vrijeme, svećenik Bralo je u Sarajevu primio u katoličku crkvu 3 800 Jevreja. Kada su ovi osetili da su zaštićeni, započeli su ponovo svoju izdajničku rabotu…Bog zna dokle bi ovi novopečeni katolici Brala dospjeli…da ih hrvatske vlasti nisu najzad, na energično traženje nemačkih oružanih snaga, uputili u koncentracioni logor“.
Među nacističkim vodstvom najveći interes za ideju autonomne muslimanske vojske pod njemačkom komandom pokazao je Heinrich Himmler, koji je islamski svijet smatrao potencijalnim saveznikom protiv Britanaca i za koga je NDH bila „smiješna država“.
Uvjereni u potpunu i bezrezervnu političku podršku bosansko-hercegovačkih muslimanskih autonomista, Nijemci su tokom 1943. formirali posebnu muslimansku SS diviziju u koju su polagali nade da će, pod njihovom komandom, vjerno služiti Hitlerovim strateškim ciljevima. U muslimanskom autonomističkom krugu vjerovalo se da se osnivanjem muslimanske SS divizije otvara put ostvarenju njihovog političkog cilja – izdvajanje Bosne i Hercegovine iz Nezavisne države Hrvatske.
izvori: E. Redžić, V. Dedijer, A. Miletić
