CRKVA BOSANSKA – pojava, porijeklo i učenje bogumila u Bosni
Danas postoje mnoge pretpostavke o porijeklu učenja srednjovjekovnih Bošnjana. Prema Franji Račkom, Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u X vijeku utemeljio neki bugarski svećenik po imenu Bogumil. Njegovo se učenje brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo i u Bosnu. Prema drugima, Crkva bosanska je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva. Tu je sintezu uobličio perzijski vjerski učenjak Mani (Maniheus) još u III vijeku nove ere.
Pojava hereze u Bosni
Hronološki najstarija vijest o pojavi krstjana potiče od dukljanskog kneza Vukana koji krajem XII stoljeća javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova porodica i više od 10.000 kršćana. U Rimu je to shvaćeno kao ozbiljna opasnost te su odmah preduzete mjere da se taj pokret u korijenu sasiječe. U pismu Pape Ivana X upućenom 925. godine splitskom nadbiskupu iznosi se prigovor što u Bosni postoji neka nauka koja se ne nalazi u Svetim knjigama. Papa im prebacuje što nisu pazili, nego su je šutnjom odobravali.
Postoji jedan podatak da je splitski nadbiskup u drugoj polovini XII stoljeća protjerao veliki broj patarena iz Splita i Trogira, a koji su utočište pronašli u Bosni.
Učenje Crkve bosanske
Moralne osobine i način življenja srednjovjekovnih Bošnjana bili su u uskoj vezi sa njihovom vjerom. U našem narodu poznata je kao „bogumilska vjera”, a sami Bošnjani su je nazivali „naša vjera” ili jednostavno „naš zakon”.
Učenje Crkve bosanske se prije svega zasnivalo na sljedećim dijelovima koji su u oštroj suprostnosti sa katoličkom crkvom: prije svega ističu da postoje dva boga, da je veći bog stvorio sve duhovno i nevidljivo, a manji tj. Lucifer sve materijalno i vidljivo. Oni su takođe negirali Isusovu ljudskost, te su govorili da je imao neko prividno, prozračno tijelo, i da nije trpio niti je umro te da nije ni uskrsnuo. Bogumili su odbacivali Stari zavjet osim knjige psalma, takođe su govorili da je Ivan Krstitelj osuđen, da je Mojsiju zakon dao đavo koji mu se ukazao u gorućem grmu. Tvrdili su da Krist nije bio čovjek nego je samo prividno uzeo lik čovjeka (corpus fantacticum); da njegova muka, smrt, uskrsnuće i uzašašće na nebo nisu nikakva stvarna zbivanja nego samo prividna; da je Rimska crkva – kuća idola i da su idolopoklonici svi oni koji pripadaju njenoj vjeri; da su oni (heretici) prava Kristova crkva.
Pet puta dnevno su se molili, postili su i u molitvi padali na koljena izražavajući blagodarnost Bogu. Oni su takođe vodili mnogo računa o čistoći. Glavni ritual bogumila bio je post i milostinja. Molitva je bila obavezna za sve vjernike, obavaljala se rano u jutro, u podne, poslije podne, kod zalaska sunca i treći sat noću. Post je takođe bio obavezan za sve vjernike i bio je predviđen kao post u počast mrtvom, koji se pretvarao u pokajanje.
Bosanski heretici kao i svi drugi heretici odbacivali su i prezirali sve kultne građevine i crkve, smatrali su ih mjestima idolopoklonstva i sinagogama Sotone. Svoje vjerkse obrede su vršili u uobičajenim kućama, u jednostavno opremljenim prostorijama bez ikakvih ukrasa ili na otvorenom prostoru nedaleko od naselja.
Glavna značajka bosanskih bogumila bila je u tome, što je njihova vjera bila dualistička, tj. da su vjerovali u dva načela, načelo dobra i načelo zla.
Unutrašnja organizacija
Nasuprot tradicionalnoj crkvenoj i vjerskoj hijerarhiji, bogumilstvo je priznavalo samo dvije kategorije vjernika: prečišćene izabranike i obične vjernike.
Na čelu je stajao „episkup crkve bosanske”, kako se on sam potpisivao, obično nazivan „djed”. Za njim su dolazili „gosti” a niži stepen u hijerarhiji imali su „starci”. Gosti i starci nazivani su zajedničkim imenom „strojnici”. Žene, koje su primale obaveze, da će se strogo pridržavati svih propisa njihova reda, nazivane su „krstjanice”.
Djed ili episkop bio je najviši starješina Crkve bosanske. Najvjerovatnije da nije imao stalno prebivalište što je i logično s obzirom da je crkva nerijetko morala da prikriva svoje djelovanje. Pominje da je djed okružen uglednim starješinama crkve, zajedno sa banom i njegovom vlastelom nalazio se u Moštrama kod Visokog. Druga povremena prebivališta nam nisu poznata.
Dužnost strojnika Crkve bosanske tj. staraca i gosta je prije svega da budu učitelji i širitelji vjere, da aktivno propovjedaju evanđelje i daju kompetentno tumačenje u skladu sa dualističkom doktrinom.
