CAZINSKA BUNA 1950
Nekoliko mjeseci nakon izbijanja sukoba s Informbiroom, Komunistička partija Jugoslavije je 1949. godine krenula u forsirani proces kolektivizacije sela što je podrazumjevalo nasilno učlanjivanje u zadruge i otkupa žitarica. Obrazloženje je bilo da je otkup zapravo podrška industrijalizaciji zemlje, što je u izvijesnoj mjeri i bio, ali je u suštini predstavljao i veliki namet na seljake, jer su uzimali i ono što seljaci prosto nisu imali. Jednostavno se provodila, u ime ideološkog koncepta, forsirana industrijalizacija zemlja, a ideološka osnova je bila pokušaj stvaranja radničke klase.
Naredne, 1950. godine, koja je bila sušna, trebalo je u siromašnom cazinskom srezu otkupiti milion i 713 hiljada kilograma kukuruza, na desetke hiljada kilograma pšenice, poljoprivrednih proizvoda, mesa, vune… Otkupljeno je tek 992 hiljada kilograma. Za slab otkup uslijedile su kazne. Samo u januaru 1950. godine u ovom siromašnom kraju bilo je 24 teža slučaja kažnjavanja.
Na Jurjevo/Đurđevdan 6. maja 1950. godine došlo je do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Bunu su podigli seljaci protiv nepravednih i agresivnih metoda „narodne vlasti” zbog nametnog otkupa i raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika „narodnih odbora” i predstavnika organa vlasti.
Tadašnja vlast je bunu okarakterisala kao kontrarevolucionarno djelovanje zelenokadrovaca, ustaša, četnika, domobrana, ali istina je bila potpuno suprotna – ključne vođe pobune, zapravo, su redom bili partizani, a neki i prvoborci ‘41, među kojima su najistaknutiji bili Milan Božić, Ale Čović i Stojan Starčević, penzionisani visoki oficiri JNA.
Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko milicionera, a 6. maja 1950. godine, oružano su napali Veliku Kladušu i Cazin. Vojska i milicija su ustanak ugušile isti dan.
U ustanku je učestvovalo oko 720 osoba. Tokom obračuna poginulo je osmoro pobunjenika: Agan i Mahmut Beganović, Sahin Seferagić, Muso Kovačević, Mehmed Mehuljić, Hasan Čavić, Selim Šarić i Arif Durmić.
Vojni sud je donio 16 presuda na smrt streljanjem, dok je osam i izvršenih. Smrtne kazne dobili su: Husejn Kapić, Milan i Nikola Božić, Mile Miljković, Ramo Karajić, Hasan Kekić, Ale i Dedo Čović, Smail Ajkić, Stojan Starčević, Hasib Beganović, Husein Zekanović, Đulaga Šumar, Agan Ćoralić, Muharem Dervišević, Mehmed Tabaković i Nezir Bajraktarević. Desetine ih je osuđeno na visoke kazne zatvora i društveno korisnog rada.
Ono što je do tada bilo nezapamćeno jeste da je 115 porodica sa 777 članova bilo je osuđeno na „kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na područje općine Srbac, što je nezapamćen slučaj takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov niti je u postojećem zakonodavstvu FNRJ uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna „kolektivnog preseljenja“ cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).
Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za „grijehe“ svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim „kaznenim akcijama“ Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih „nepoćudnih naroda“ (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida.
Bilo bi interesantno danas saznati šta se desilo s onih 777 prognanika (uglavnom muslimana) koji su te 1950. godine preseljeni u Srbac, odnosno s njihovim potomcima, da li se neko od tih ljudi uspio vratiti poslije u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, da li ima muslimana u Srpcu…
