ILINDENSKI USTANAK
Ilindenski ustanak, oružani ustanak u Makedoniji protiv osmanske vlasti započet na Ilinden (praznik sv. Ilije) 2. augusta 1903.
Poslije rusko-turskog rata i odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. g., Bugarska je stekla nezavisnost, a velika područja na jugu i jugozapadu, većinom naseljena Makedoncima, ostala su pod osmanskom vlašću. Mladi naraštaji su nestrpljivi, pa najprije u Solunu, a potom i u drugim makedonskim i trakijskim gradovima, osnivaju revolucionarnu organizaciju – Tajnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (TMORO), poznatiju nam po svojem kasnijem nazivu Unutrašnja makedonsko-odrinska revulucionarna organizacija
Ova organizacija pred sebe postavlja veliki zadatak – političko oslobađanje Makedonije i Odrinske Trakije, a službeni cilj formuliran je s obzirom na njihov već proklamiran, ali neproveden međunarodno pravni status: “dobivanje pune političke autonomije u Makedoniji i Odrinskom području“ (temeljem čl. 23 Berlinskog ugovora). Tajna makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija priprema i podiže ustanak.
Ne procijenivši ispravno međunarodnu situaciju, Centralni komitet VMRO-a donio je na općem kongresu organizacije u Solunu u januaru 1903. odluku da se stanovništvo svih područja u Makedoniji digne na ustanak. No pripreme nisu tako jednako tekle pa se masovnost i mnogobrojnost ustanika dogodila samo u pojedinim okruzima. Najopsežnije i najduže se ustanak održao u Bitolskom revolucionarnom okrugu (čitava jugozapadna Makedonija).
Ustanak je u Bitolskom revolucionarnom okrugu počeo kako je to odredio Glavni štab, na Ilinden, 20. jula 1903. g. (2. augusta prema Gregorijanskom kalendaru). U najjugozapadnijim okolijama (nekad administrativno-teritorijalna područja) i u manjim okruzima u Makedoniji, odaziv na ustanak bio je najmasovniji – u Kosturskom, Lerinskom (u Grčkoj), Prespanskom, Resenskom, Ohridskom, Bitolskom, Moriovskom, Demirhisarskom, Kruševskom, Kičevskom (u Makedoniji) području.
U njemu je učestvovalo oko 30.000 ustanika i do polovice augusta držali su Kruševo, Nevsku i Klisuru. Nakon preuzimanja vlasti u Kruševu 3. augusta ustanici su na čelu s Nikolom Karevom uspostavili revolucionarna tijela vlasti: vijeće od 60 članova (parlament) te Upravni savjet od 6 članova (vlada). Upravni savjet izdao je Kruševski manifest kojim je pozvao sve stanovnike Makedonije da se pridruže ustanku.
U drugim revolucionarnim okruzima – Solunskom, Strumičkom i Skopskom, bilo je samo pojedinačnih djelovanja četa, do masovnog ustanka nije došlo.
Osmanska vojska je 13. augusta osvojila Kruševo i slomila ustanak. Dio ustanika na čelu s Karevom uspio je pobjeći iz Kruševa, dok je dio pod komandom Arumunja (Vlaha) Pitua Gulija poginuo u odbrani grada. Nakon osvojenja Kruševo je bilo opljačkano i spaljeno. Sljedeća tri mjeseca Osmanlije su hvatale i ubijale ustanike po Makedoniji. Posljedice ustanka bile su tragične. Izgorjelo je 12.400 kuća, 70.836 ljudi je ostalo bez domova, iz Makedonije je izbjeglo 30.000 ljudi, bilo je ubijeno 8.816 ljudi, žena i djece. U Bitoljskom vilajetu je izgorelo 108 sela, koja su potpuno uništena.
Neovisno o upečatljivom zamahu, ustanak nije postigao željene rezultate. Makedonija se oslobodila Osmanske vlasti u Prvom balkanskom ratu 1912. godina kada ju je okupirala Srbija.