ATENTAT NA HITLERA – operacija Valkira
Dana 20. jula 1944. 36-godišnji grof Klaus von Štaufenberg pokušao je izvršiti atentat na Hitlera. On je u početku bio nacionalistički nastrojen patriot koji je podržavao Hitlera. Od njega se počeo distancirati u Kristalnoj noći pogroma nad jevrejima (9. novembra 1938.). No, potomak ugledne plemićke porodice nije mogao shvatiti ni prihvatiti masovne deportacije i likvidacije jevreja i vrlo brzo je shvatio da Njemačkom vlada zločinački režim.
Pripadnici pokreta otpora protiv Hitlera su svakako bili vođeni različitim – ličnim, političkim i religioznim motivima. Zajednička im je bila borba protiv zločinačkog režima. Kod von Štaufenberga, kao oficira glavnog štaba, i kod ostalih vojnih pripadnika otpora, tu su bili i vojni motivi. Nakon katastrofalnih poraza u Staljingradu i sjevernoj Africi, ovi oficiri su shvatili da će Hitlerovo vođenje ratova odvesti Njemački Rajh u propast.
Zato je bilo vrlo važno da Hitler bude ubijen. To je važilo kao preduslov za uspjeh državnog udara. Vojnici Verrmahta su dali zakletvu Hitleru i velikim dijelom mu bili i odani. Da je Hitler bio ubijen, oni bi bili oslobođeni ove zakletve, a put za rušenje vlasti slobodan.
Nakon teškog ranjavanja, kod grofa Štaufenberga se učvrstilo uvjerenje da mora učiniti nešto kako bi spasio Njemačku od “katastrofe”. Tražio je svoje istomišljenike u redovima generala i s njima je isplanirao “operaciju Valkira”. U dva navrata prije 20. jula Štaufenberg je htio izvrštiti atentat, ali je od toga odustao jer nisu bili prisutni Himler i Gering. Sljedeća prilika se ukazala kada ga je Hitler pozvao na dogovor oko posjeta Benita Mussolinija u njegov bunker Vučija jazbina u istočnoj Pruskoj. No, zbog promjena u vremenskom planu uspio je aktivirati samo jednu od dvije eksplozivne naprave, a učinak eksplozije smanjilo je i premještanje sastanka iz bunkera u jednu baraku lake građe.
Štaufenberg je napustio prostoriju ostavivši u njoj eksploziv (pored masivnog bloka stolova koji je također umanjio učinak eksplozije) s razlogom da mora telefonirati. Eksplozija se dogodila u 12:42 sati, ali ju je preživjelo 20 od ukupno prisutne 24 osobe – uključujući i Hitlera.
Poginula su četiri čovjeka: general Ginter Korten (šef glavnom štaba Luftvafe), general Rudolf Šmunt (šef personala u armijskom glavnom štabu), stenograf Heinc Berger i pukovnik Heinc Brant. Hitler je bio tako blizu bombe da mu je iz noge moralo biti izvađeno oko 200 drvenih opiljaka, a odjeća mu je poderana.
Grof Štaufenberg se uspio vratiti u Berlin. Uhapšen je iste večeri i sa još četvoricom zavjerenika strijeljan. Urota protiv Hitlera je obuhvatala ukupno oko 200 visokih oficira Vermahta. Većina njih je uhapšena a onim najznačajnijim je data mogućnost da izvrše „časno“ samoubistvo. Najpoznatiji među njima bio je feldmaršal Ervin Romel, pustinjska lisica.
