MUHAMED HADŽIEFENDIĆ – čovjek koji je spasio Bošnjake sjeveroistočne Bosne od nestanka
U toku četrdesetodnevnog boravka u Tuzli, od 2. oktobra do 11. novembra 1943. pripadnici 17. istočnobosanske divizije narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije pod provođenjem “revolucionarne pravde” i “u ime naroda”, strijeljali su 55 građana Tuzle. Strijeljanja su se odvijala ugalvnom u noćnim satima a najveći broj građana je ubijen na Ilinčici i Slanoj Banji.
Po ulasku u Tuzlu, 5. oktobra, Vojni sud osudio na smrt, poznatog i omiljenog vjeroučitelja tuzlanske gimnazije dr. Dragu Dujmušića, advokata Zvonimira Lukendića, gostioničara Juru Milasa i bivšeg komandanta DomDo legije Muhamedagu Hadžiefendića. Strijeljani su 7. oktobra 1943. na Ilinčici, kod Par Sela, i plitko pokopani u uvali Rakiđinica.
Muhamedaga Hadžiefendić bio jedna od svijetlih tačaka bošnjačke historije. Građani Tuzle, Gračanice, Devetaka, Puračića i drugih mjesta i danas znaju, na osnovu usmenih kazivanja svojih roditelja i djedova, da je Hadžiefendićeva legija odigrala ključnu ulogu u odbrani Bošnjaka od četnika i partizana, koji su jedno vrijeme zajedničkim djelovanjem činili zločine nad Bošnjacima. Svi koji slijepo ne vjeruju komunističkoj interpretaciji historije svjesni su da bi Bošnjaci Tuzle i okolnih krajeva doživjeli istu sudbinu kao i Bošnjaci Istočne Bosne i Istočne Hercegovine.
Nakon stradanja Koraja, Tupkovića i Devetaka i odbrane Puračića, Hadžiefendić najozbiljnije počinje raditi na formiranju jedinice koja bi stala u odbranu sela i gradova s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Već se 22. decembra u Tuzli formira Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Borci bojnika Hadžiefendića ličili su na ostalu domobransku vojsku, ali su se od njih znatno razlikovali odjećom koja je imala karakter i obilježje tradicionalne muslimanske nošnje.
Dok je vojnike legije sačinjavalo uglavnom seosko stanovništvo, njeno je vodstvo bilo sačinjeno od uglednih tuzlanskih prvaka poput Omera Gluhića, Abduselama Basare, Ešrefa Prcića, Huseina ef. Jahića i drugih.
Najvećim tokom 1942. godine legija Muhamedage Hadžiefendića nije odstupila ni s pedlja zemlje nad kojom je imala kontrolu. S vremenom se broj njenih pripadnika širio, što je doprinijelo prerastanju prvobitnog odjela u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, koji je u proljeće 1942. godine brojao 5.000 vojnika raspoređenih u šest bojni. Stalni rast legije doveo je u julu 1942. godine do finalne reorganizacije zdruga u pukovniju pod nazivom Dobrovoljačka domobranska pukovnija (DOMDO), čime je konačno bila ostvarena zamisao bošnjačkih prvaka tuzlanskog kraja o vojno-sigurnosnom utvrđenju najšire tuzlanske regije.
Politička i vojna situacija u Bosni i Hercegovini usložnjena je osnivanjem 13. brdske SS „Handžar“ divizije. Krajem marta Muhamed‑aga bio je pozvan u Sarajevo, gdje se susreo sa SS oberleutnantom Kremplerom, kada su načinjeni prvi konkretniji koraci u vezi s osnivanjem 13. SS divizije. Po povratku u Gračanicu, Hadžiefendić prvi put oblači njemačku uniformu, i to s bosanskim fesom, iskazavši time spremnost na osnivanje bošnjačke SS divizije. Krajem maja primio se dužnosti njenog oficira. U istom su mjesecu bilo pozvani i drugi oficiri legije da pristupe SS diviziji, ali su oni prešli partizanima. Tako su okončani dani Hadžiefendićeve legije.
Odmah nakon bijega u partizane, dotadašnji legionari su počeli raditi na promociji partizanskog pokreta. Prelazak Omera Gluhića dao je povoda NDH vlastima da se riješe Hadžiefendića kao komandanta legije te je on u junu 1943. godine smijenjen.
Nakon što je Tuzla 2. oktobra 1943. godine došla u partizanske ruke, Muhamedaga Hadžiefendić nije se krio niti je napuštao svoj dom. Međutim, njegovi politički protivnici su ga vidjeli kao glavnog krivca zbog kojeg je Tuzla tako kasno pala u partizanske ruke. Pet dana nakon ulaska partizana u Tuzlu, Hadžiefendić je pozvan na suđenje, i po kratkom postupku osuđen na smrt. Najveća je ironija u tome što su oni koji su napadali Bošnjake osudili, zbog “borbe protiv muslimanskog naroda”, upravo čovjeka koji je organizirao odbranu “muslimanskog naroda”. Muhamedaga strijeljan je 7. oktobra 1943. godine. Nije dao da mu vežu oči rekavši: “Ja sam oficir i ne bojim se gledati smrti u oči.” Tijelo Muhamedage Hadžiefendića ostalo je u pijesku skoro godinu dana. Tek su u ljeto 1944. godine Topčićevi zelenokadrovci prenijeli ga u Tuzlu i ukopali u haremu Jalske džamije.
Muhamed Hadžiefendić, svojim političkim protivnicima je bio kriv jer:
– se tokom aprilskog rata 1941. odbio boriti se za interese velikosrpskih krugova u Beogradu;
– je u novembru 1941 prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na većinski muslimansko mjesto Puračić, a nakon pada Devetaka, natjerao domobrane iz Slavonije da ga brane;
– je 22.12.1941. nakon partizansko-četnickog pokolja muslimana u Koraju, osnovao “Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića” kojeg je izdvojio iz sastava Oružanih snaga NDH;
– je u političkom pogledu bio blizak bošnjačkim autonomistima u Sarajevu, koji su se zalagali za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH;
– su tokom postojanja DOMDO legije četnici u širokom luku zaobilazili tuzlanski kraj;
– DOMDO legija nije učestvovala u borbama protiv jedinica NOV i POJ, orijentirajući se isključivo na zaštitu muslimanskih sela od četnika;
– je podržao osnivanje 13. SS “Handzar” divizije koja bi bila sastavljena od bosansko-hercegovačkih muslimana, kao zametka buduće Bosanske straže, čime je dodatno uticao na slabljenje Oružanih snaga NDH;
– sa Omerom Gluhićem i Mešom Selimovićem nije 10.05.1943. iz Legije prešao u partizane;
– se nije aktivirao u 13. SS diviziji otišavši na “bolovanje”;
– prilikom prvog oslobodjenja Tuzle 02.10.1943. nije branio grad od jedinica NOV i POJ;
– je bio antikomunista!
– ga ni jedno srpsko selo nije zapamtilo kao što su zapamtili ustašu Francetića.
Muhamedagin jedin grijeh je bio taj što je bio antikomunista, što nije iznenađujuće za predratnog trgovca i vojnika predratne kraljevske vojske. Biti protivnik komunista nije uvijek mana nego vrlina…. Naročito ako se zna da su većina partizana rat počeli kao četnici.
Uostalom, Muhamedaga je osuđen kao ideološki a ne kao vojni protivnik što je suprotno svim konvencijama…. Ali, kada su komunisti poštovali konvencije.
Takođe treba napomenuti da je inicijativu da se Jalska ulica preimenuje u Muhamedaginu podržala i SDP Tuzle.
U isto su vrijeme, prilikom ulaska partizana u Tuzlu, na nemilosrdan način partizani likvidirali i direktora tuzlanske gimnazije Omera Džudžu, sekretara tuzlanske gimnazije Stipu Vučetića, profesora Nikolu Muravjova, pravnika Blaža Mateljića, ložača na željeznici Grgu Šimunovića, šefa Županijskog redarstva Muftića, muslimanskog oficira Topčića, Antu Đeluma, Magdića, imama u penziji Husein ef. Jahića, Ivana Terzića, Ivu Miljevića, Franju Klečinu, Radoslava Puticu, Antona Macka, Ivana Borića, Dragutina Cesara, penzionera Matu Vidovića, Stefana Osvalda, Nikolu Martinovića, upravitelja firme „Croatia“ Emila Varadija, krojačicu Katu Banović, stolara Karla Kubineka, Antu Lubinu, gostioničara Rudolfa Ključevića, Vlahu Pušića, Marijana Pejića, Josipa Bajtala, općinskog načelnika iz Bukinja Miku Vilušića, radnika iz Kreke Boška Filipovića, domaćicu Žanku Andrašek, Ludvika Rocha, nastavnika Zanatske škole Rudolfa Restovnjuka, radnika Rudolfa Ključevića, Antu Priklesa, Oskara Pudelka i Oršolića, Ivicu Zlovića, Andriju Kruškovića, Stjepana Romića, Faika Durića, Hilmiju Ajdinovića, Ibrahima Kušmića, Muhameda Karavdića, Asima Lihića, kočijaša Muharema Smajlovića, Muhameda Latifagića, Ahmeda Kunosića, Idriza Kunosića, trgovca Aliju Carića, pjevačicu Zilhu Alić, Mustafu Jukića, obućara Mašu Altumbabića, radnika Idriza Salihovića, rudara Ibru Bureka, Salku Orubera, seljaka iz Gornje Tuzle Mustafu Osmanovića, mualima iz Bukinja Hasana Hadžića, studenta Slobodana Miloševića, radnika Milana Latinovića, Veselku Bilić i mnoge druge koje su odvodili na stratišta oko Tuzle i likvidirali ih u manjim ili većim grupama.
