BITKA NA NERETVI – spašavanje ranjenika i uništenje četnika
Bitka na Neretvi, u narodu poznata kao Bitka za ranjenike, a u jugoslavenskoj literaturi kao Četvrta neprijateljska ofenziva, započela je 20. januara 1943. godine na području tadašnje NDH. Cilj operacije bio je uništenje glavnine partizana na području NDH. Ofenziva pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss (hrv. Bijeli slučaj) bila je strateški plan da se zajedničkim napadom Sila osovine zada konačni udarac partizanskom pokretu. Trajala je do 1. aprila 1943.
Glavninu partizanskih snaga sačinjavali su 1. bosanski i 1. hrvatski korpus te Glavna operativna grupa na čelu s Titom, sa ukupno oko 40.000 boraca. Uz to partizani su bili primorani evakuirati i oko 4000 ranjenika, pa se tu bitku ponekad naziva i najhumanijom bitkom Drugog svjetskog rata. Sile osovine okupile su devet divizija – šest njemačkih, tri talijanske te nekoliko jedinica četnika, ustaša i domobrana, s ukupno oko 100.000 vojnika.
Ofanziva je počela općim napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima centralne Hrvatske. Uz svesrdan otpor partizanskih snaga, osovinske snage neprestano su uspijevale stezati obruč i osvajati sve više teritorija. Padom Bihaća 27. januara 1943. godine ubrzala se i evakuacija Glavne bolnice i Vrhovnog štaba s tog područja. Nijemci su zauzeli Kordun i Baniju te su već 31. januara prešle u napad na pravcu Ključ – Bosanski Petrovac. Nijemci i Italijani su smatrali da protiv partizana nisu postigli željene rezultate te da ih u nastavku napada moraju uništiti na području Glamoč – Livno – Jajce – Bugojno. Osim toga, Nijemci su planirali i razoružavanje četnika te vojno uništenje njihove jezgre, što se kosilo s mišljenjem Italijana koji su smatrali da partizane treba razbiti upravo četnicima i tako ostvariti dva cilja. Zato se krenulo sa realizacijom plana Weiss II, odnosno usmjerenim potiskivanjem partizana ka dolini Neretve gdje je trebalo doći do njihovog potpunog uništenja.
U noći sa 16. na 17. februara nakon uspješnih borbi oslobođen je Prozor. Vrlo dobro utvrđena i čuvana Jablanica oslobođena je 22. februara te je tako stvoren mostobran na Neretvi.
Zbog opasnosti od spajanja Italijanskih i Njemačkih snaga, te napada četnika iz istočne Hercegovine, Tito panično naređuje rušenje svih mostova na Neretvi. Stoga je pionirska četa Vrhovnog štaba 4. marta porušila pet mostova na Neretvi, a već je sutradan počela izgradnja pontonskog mosta kod Jablanice. Najteže su se borbe vodile na prijevoju Makljen gdje su snage NOVJ nastojale spasiti Glavnu bolnicu i ranjenike.
Istovremeno počinju i pregovori sa Nijemcima oko razmjene zarobljenika. Stvaran povod je bio kupovina vremena. Također, 1943. godine se realno očekivao desant zapadnih saveznika u Dalmaciju. U strahu da će iskrcavanje saveznika značiti i razoružavanje partizanskog pokreta, Josip Broz se odlučio na pregovore sa Nijemcima jer su zapadni saveznici tada još uvijek podržavali Vladu u Londonu i Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnike Draže Mihailovića. Koča Popović je u svom dnevniku pisao da „poslije Njemačke, drugo mjesto u našoj mržnji zauzima Engleska“, jer je „učinila je sve da izazove građanski rat u Jugoslaviji, i da se narodnooslobodilački pokret ne održi“.
Nijemci se zbog toga nisu previše miješali u sukob komunista i četnika. Na lijevoj obali rijeke bilo je stacionirano oko 20.000 četnika koji su po dolasku snaga NOVJ teško potučeni kod sela Glavatičevo, Kalinovik i Nevesinje a ostaci su protjerani do Crne Gore i Srbije i do kraja rata više nisu djelovali na prostoru zapadno od Drine.
Italijani su također pretrpjeli teške gubitke i bili su prisiljeni da obranu mostarske oblasti prepuste Nijemcima. Također, Hitler je prebacivao Italijanima zbog povjerenja koje su dali četnicima te je zabranio da im se daju informacije o sljedećoj operaciji „Schwarz“
Tako je završena višemjesečna bitka u kojoj su partizani pobijedili iz razloga što su očuvali glavninu svojih snaga i spasili ranjenike te se riješili četnika zapadno od Drine. Partizani su time ne samo stekli dodatnu vojnu prevagu u odnosu na četnike, nego i postali dovoljno snažan politički faktor da na Teheranskoj konferenciji budu službeno priznati kao dio savezničke antifašističke koalicije umjesto četnika.
Što se tiče Nijemaca oni su ostvarili djelomičan uspjeh zauzimanjem teritorija i komunikacija u Bosanskoj Krajini i sjeverozapadno od Neretve, a neuspjeh jer nisu ostvarili osnovni cilj – uništenje glavnine partizanskih snaga. Stoga je Njemačka vrhovna komanda naredila svojim jedinicama da nastave progoniti i uništavati glavninu NOV-a operacijom Schwarz. U maju i junu 1943. na planinama Durmitora, Vučeva, Maglića, Volujka i Zelengore upravo su ranjeni i bolesni postali najveće žrtve Bitke na Sutjesci.
