ZABRANA ZARA I FEREDŽE U JUGOSLAVIJI
Vjerovatno najvidljivija manifestacija tradicionalnosti u muslimana, pa tako i u Bošnjaka, jeste — pokrivanje žena. Postoji mnogo varijacija ovog običaja u različitim dijelovima sveta, ali među našim muslimankama ustalili su se bili zar odnosno nikab („veo, maska“, tkanina kojom se prekriva cijela glava i vrat sa prorezom za oči) te feredža (koju danas zovu i burkom, a koja prekriva cijelo tijelo od glave do pete, sa mrežicom ispred očiju). Hidžab, koji pokriva samo kosu, uši i vrat, ali ne i lice, takođe je dijelom bio prisutan.
O ovome se žučna debata u bošnjačkoj zajednici vodila i u međuratnom periodu, tokom Kraljevine Jugoslavije. Tako je 1928. godine ovo pitanje postavljeno na Kongresu muslimana intelektualaca, o tome da li bi zar i feredžu trebalo odbaciti, odnosno, postavilo se pitanje „otkrivanja muslimanke“; pod tim se mislilo na otkrivanje lica, na uklanjanje vela s lica, ne na otkrivanje čitave glave. Kada čitamo štampu iz tog vremena, pod otkrivanjem se mislilo na otkrivanje lica muslimanki, uklanjanje vela s lica. Ni u kom slučaju se nije govorilo o skidanju marame (hidžaba) s glave. Vidimo na fotografijama iz tog vremena da žene koje skidaju zar ostavljaju maramu na glavi.
Na tom kongresu zauzet je stav da je stanje muslimanske žene zabrinjavajuće kada je u pitanju obrazovanje, zapošljavanje i da su im zar i feredža smetnja za društveni angažman. Taj stav je podržao i tadašnji reisul-ulema Džemaluddin Čaušević. To je osudio jedan dio uleme i sarajevski medžlis IZ koji je opovrgao stavove reisa Čauševića, te rekao da je i pravac koji zagovara reis Čaušević bio osnivanje petog kemalističkog mezheba u BiH.
Kada je završen Drugi svjetski rat i uspostavljen socijalistički sistem ubrzo je došlo na red i pitanje muslimanske tradicionalne nošnje. Prvi put je ovo pitanje spomenuto na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena (AFŽ) koji je održan 1947. u Sarajevu gdje je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Cijelu akciju pokreće AFŽ, pod direktivom Komunističke partije, koja je bila zadužena za popravljanje položaja žene u Jugoslaviji. Sve je predstavljeno tako da se muslimanke trebaju same organizovati i promovisati ukidanje tradicionalne muslimanske nošnje.
Aktivisti fronta koji nisu morali biti članovi partije, samim tim nisu bili ateisti, dobili su naloge da oni i njihove drugarice budu primjer u toj akciji koja će biti vođena
Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i augusta, odnosno prije donošenja zakona, u srezovima, u Banjaluci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, itd.
Uloga Islamske zajednice
Na III zasjedanju održanom 3. augusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj sabor, duboko prožet principima islama smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere s običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije”.
U reagovanju IZ se stalno ponavljalo da pokrivanje lica nije vjerski nalog već običaj i da nema kršenja vjerskih propisa skidanjem zara i feredže.
Iste godine u svom nastupnom govoru povodom primanja menšure u Begovoj džamiji u Sarajevu reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić je podržao skidanje zara i feredže. U tom obraćanju reis se pozvao na azharsku fetvu koja je bila najveći adut uleme kada je bilo riječi o skidanju zara i feredže. Svi naši imami mezheb-sahibije jednodušno su rekli da žena ne treba pokrivati lice i ruke do iza šaka, da može izlaziti van kuće i svršavati poslove, da može ići na rad za izdržavanje svoje i obitelji svoje.
Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ donijelo je sljedeći zaključak: “Uputiti ulema-medžlisima, odnosno organima koji vrše njihovu funkciju, da je pitanje otkrivanja muslimanske žene objašnjeno poslanicom reisul-uleme i rezolucijom Vrhovnog vakufskog sabora, da pokrivanje žene nije vjerski propis i da muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno otkrivene hodati i vršiti svoje poslove.“
Donošenje zakona o zabrani zara i feredže
Kada se politika za ukidanje zara i feredže pokazala neuspješnom, tadašnja vlada je posegnula za donošenjem zakona koji će u sebi sadržavati kaznene sankcije. U nekim izvještajima se navodi da su neke mlađe muslimanke govorile da im braća i očevi ne daju da skinu zar, ali „kad bi to bilo pod moranjem bilo bi nam lakše.“
Aktivnosti za donošenje zakona počele su u ljeto 1950. prijedlog je uputila Vlada Narodne Republike BiH. Prijedlog je razmatran na sjednici zakonodavnog odbora Narodne skupštine kojim je predsjedavao Džemal Bijedić. U procesu donošenja zakona o zabrani zara i feredže spominje se i Hakija Pozderac koji je dao obrazloženje zakona pred skupštinom. Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donesen je 28. septembra 1950. Stenogram te diskusije je objavljen u Glasniku IZ BiH iz kojeg se vidi da su svi bošnjački predstavnici podržali donošenje zakona.
Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu zakonom zabranjene, ali one će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama.
Za samo nošenje zara i feredže predviđena je kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara, kao i za svako zahtijevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara.
Žene koji nisu bile pokrivene ili su skinula zar su poslane u sela da vrše propagandnu akciju. Tražilo se da uglednije žene skinu zar i feredžu da svojim primjerom utječu na ostale. Postavljani su grafikoni sa imenima žena s tog područja koje nose zar ili fereždu i tako su javno bile izložene na stubu srama. Kada bi neka od njih skinula zar ili feredžu njeno ime bi bilo uklonjeno sa grafikona. U nekim slučajevima je bilo organizovano takmičenje među selima koje će selo više skinuti zarova i feredža u jednom periodu. „Oslobođenje“ u to vrijeme piše o to takmičenju između Butmira i Hrasnice. U nekim mjestima ta akcija nije provođena. Žene u Foči su odbijale skinuti zar dok Tito ne potpiše taj zakon. U Travniku se prenosila parola da će muslimanke skinuti zar i feredžu kada se svi Hrvati i Srbi osunete.
Dana 4. novembra 1950. „Oslobođenje“ je objavilo članak o stupanju na snagu zakona o zabrani zara i feredže, da je to bio uspješan poduhvat. Nakon toga ne postoje podaci o ženama koje nose zar i feredžu. „Oslobođenje“ je zabilježilo dva slučaja napada na žene koje su nosile zar i feredžu pri čemu su počinioci kažnjeni zbog izazivanja vjerske i nacionalne mržnje i razdora lišavanjem slobode i oduzimanjem građanskih prava.
Prvi februar se od 2013. godine obilježava kao Svjetski dan hidžaba.
Svjetski dan hidžaba ustanovljen je na prijedlog studentice Nazme Khan iz New Yorka koja je željela podstaknuti nemuslimanke da na jedan dan dožive iskustvo nošenja hidžaba.
Odlučila se na taj potez nakon što je u New Yorku nakon terorističkog napada 2001. godine doživjela brojne neugodnosti zbog toga što nosi hidžab.
Izvor: nahla.ba
