JEDILERI – turbe “sedam braće”
Na lijevoj obali Miljacke, na Bistriku, nalazi se turbe koje je po čuvenju jedno od najpoznatijih u regiji. Nosi ime “sedam braće” ili, izvorno, “jedileri”, što u prijevodu s turskog znači “sedmorica”. Priča počinje u vrijeme dolaska sultana Mehmeda Fatiha 1463. godine. U njegovoj vojsci bio je šejh Sejfulah Iblizović.
Po predanju, šejh je od sultana zatražio da ga demobiliše jer je već bio zašao u godine, a kako mu se svidio kraj u kojem su bili, poželio je tu, u današnjem Sarajevu i ostati. Sultan mu je ispunio želju, a za dugogodišnju službu u vlasništvo mu je dao zemljište sve od današnje Latinske ćuprije, pa do kraja današnjeg turbeta duž Bistričkog potoka. Narod je taj dio prozvao Šejhove njive, a kada je šejh umro, pokopan je na kraju svojih njiva.
Nedugo zatim, 1494. godine, u Sarajevo dolaze dvojica derviša koji su propovijedali vjeru. U tom periodu iz tadašnjeg begluka nestaje veća količina novca, a kradljivac koji je bio blizak sa sudskim vlastima optužio je derviše. Kako su ovi putujući derviši bili stranci u gradu, nepoznati, siromašni i neugledni vanjštinom, svakako su se vlastima učinili sumnjivim i na njih je pala krivnja za krađu. Oni su pronađeni i, prema šerijatskom zakonu, pogubljeni. Kada su trebali biti ukopani, stigla je vijest da je pronađen pravi kradljivac. U tadašnjoj gradskoj upravi odlučeno je da se njih dvojica pokopaju počasno pored sultanovog vojnika, jer su ipak bili nevini, a čak su proglašeni i šehidima.
Dvjesto godina kasnije, 1697. godine, u Sarajevo upada Eugen Savojski te uništava i pali sve pred sobom. Tu se zadržao tri dana. Nakon što je napustio Sarajevo, u grad dolazi valija gazi Mustafa Daltaban-paša, koji je tražio da se pronađu krivci koji su propustili vojsku Eugena Savojskog.
U Bosni se znalo da Savojski dolazi i svi su iznad rijeke Save trebali braniti granice, pa nikome nije bilo jasno kako je provalio odbranu. Sumnjalo se da je ušao preko Bosanskog Broda, pa su za to optužena četvorica visokorangiranih bosanskih begova, posavskih kapetana. I oni su pogubljeni, ali, po zahtjevu naroda koji je bio siguran da oni nisu krivci, ukopani su pored šejha i dvojice derviša.
Međutim, inspektori tadašnje osmanlijske vlasti istraživanjem su došli do drugih podataka te ustanovili da je Savojski ušao s druge strane, gdje nije bilo naredbe za odbranu, i opet se ispostavilo da su pogubljeni nevini ljudi.
Poslije tih događanja ljudi su počeli govoriti kako iz mezara ovih nevinih vide svjetlosnu luč i da je to nešto sveto. Tadašnja vlast nije reagirala dok to nije vidio i valija Sulejman-paša Skopljak te od svojih sredstava 1815. godine tu napravio turbe. Ono je vremenom postalo jedno od najznačajnijih svetih mjesta u Bosni. Sedmorica koja su tu ukopana nisu bila u rodbinskoj vezi, ali su zbog toga što su nevino pogubljeni te se bavili tarikatom na neki način povezani, pa je turbe tako i dobilo naziv.
I danas mnogi dolaze na ovo turbe kako bi se riješili kojekakvih problema i našli svoj mir, a ono je zbog svoje važnosti proglašeno i nacionalnim spomenikom.
Turbe je bilo sagrađeno od ćerpića i pokriveno ćeremidom. Ispred svakog sarkofaga, koji je napravljen od drveta, nalazio se prozor s metalnim rešetkama. Pored turbeta nalazila se i prostorija za turbetara, čovjeka koji je to sve održavao.
Prema brojnim predanjima, turbe ima neku mističnu tajnu. Tu tajnu najbolje znaju oni koji su bili bolesni, pa su ga obilazili. Ljudi koji su dolazili i koji i danas dolaze ne traže pomoć od onih koji tu leže, nego od Allaha, dž.š., a On zbog zauzimanja ovih nevino pogubljenih i Njemu najdražih robova spušta svoju milost na zemlju i pomaže ljudima.
Običaj je da onaj ko ima neku želju, dođe na turbe i pred ulaznim vratima prouči Fatihu ili drugu molitvu, već koje je vjere, pa zaželi želju. Zatim kroz sedam otvora na prozorima ubaci novac i svakom od braće nazove selam.
Važno je, kaže predanje, da se u svaki od sedam prozora ubaci isti iznos, a kroz otvor na vratima treba ubaciti nešto malo više novca. Najvažnije je ne vraćati se istom ulicom kojom se došlo i mora se osluškivati prva rečenicu koju će slučajni prolaznik reći. Ako je rečenica pozitivna, onda će se želja ispuniti, a ako je rečenica koja se čuje negativna, onda treba doći drugi put i zaželjeti želju ponovo.
Novac koji se tu ostavlja ide za pomoć siromašnima.
