HUSKA MILJKOVIĆ – gospodar rata u Cazinskoj krajini
Huska Miljković (1905.-1944.) rođen je u velikokladuškom selu Dabrovina. Do početka rata bavio se zemljoradnjom, sitnom trgovinom i sezonskim zidarskim radom. Od 1939. godine bio je član KPJ, član okružnog komiteta KPJ za Karlovac. Izbijanjem Drugog svjetskog rata Cazinska krajina ušla je u nadležnost Glavnog štaba Hrvatske. Huska je bio jedan od organizatora ustanka na Kordunu 1941. Krajem 1942. godine, kada su partizani osvojili Bihać i veći dio Krajine, Huska je postavljen za komandanta mjesta u Velikoj Kladuši i sekretara Sreskog komiteta za Cazin.
Početkom 1943. godine počela je IV neprijateljska ofanziva i nastupilo je povlačenje partizanskih jedinica iz Krajine. Huska je smatrao da domaći vojnici ne bi trebali napuštati svoj zavičaj i da moraju ostati u Cazinskoj krajini po svaku cijenu, te se sa svojim istomišljenicima vraća u Kladušu dezertirajući iz partizana.
Početkom maja 1943. godine stupio je u XI domobransku pukovniju s kojom napada partizane i četnike na području Banije i Korduna. Kao dobar poznavalac ovog terena izvršio je nekoliko brzih prodora (trupova) na njihovu teritoriju. Međutim, Hakija Pozderac tvrdi da Huska nikada nije vodio borbe protiv partizana. Nikad nije ni jednog partizana ubio.
Prilikom premještanja XI domobranske pukovnije u Hrvatsku, Huska je ostao na svom zavičaju i odlučio da osnuje vojsku koja će biti na svom terenu u blizini svojih kuća i porodica. Aktivno je radio na formiranju muslimanskih vojnih formacija. Sredinom 1943. godine osnovana je muslimanska milicija sa štabom u Pećigradu.
Glavno obilježje ove vojske bila je zelena zastava s polumjesecom i zvijezdom, a na fesovima njeni su pripadnici nosili metalni znak s istim oznakama. Nisu imali posebne uniforme, nego su nosili ono što su mogli nabaviti. Njihov pozdrav je glasio: „Za din“, a odgovor: „Spremni“. U jednom od svojih govora istakao da se njegova vojska bori i protiv Nijemaca i protiv partizana. Glavna parola Huskine vojske bila je: „Borićemo se protiv onih koji nas napadnu.“
Kontrolisao je cijelu Cazinsku krajinu i zaveo svoj sistem pravde. Ustašama nije dozvoljavao pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se četnici nisu pojavljivali na njegovoj teritoriji. Trgovina je bila slobodna, privatna imovina se poštovala, ali su bogatiji morali davati priloge vojsci. Vojska se uglavnom hranila po vlastitim kućama.
Ustaške vlasti nisu imale povjerenja u ovaj pokret. Smatrale su da je to bila ideja partizanskih komesara i da jedan seljak kao što je Huska nije u stanju organizovati takvu vojsku.
Pošto je u ratu zauzeu neutralni stav za njega su se počeli otimati sve strane. Ako bi ko zatrazio prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i municiji. Njegove krajiške jedinice su bile disciplinovane i veoma borbene, tako da su se svi dogovori sa njim poštovali. Na svojoj teritoriji je Huska tolerisao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija. U Huskine muslimanske vojne formacije prelazili su masovno vojnici iz hrvatskih i njemačkih oružanih snaga, donoseći sa sobom opremu i naoružanje.
Nijemci su mu predlagali da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike količine municije i uniformi, ali da ne pusta partizane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Uspjeli su ga nagovoriti da privati njemački prijedlog, pa da prijedje u partizane kada ga naoružaju i opreme. Obećan mu je čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima redova čin poručnika. Dogovoreno je da ostanu glavna obilježja Milicije, nošenje fesova sa zvijezdom i polumjesecom, te da se saradnja s Nijemcima i ustašama obustavi i stupi u borbu protiv njih.
On je sve dogovore izvršio, kao i partizani. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku Krajinu i tada su počele njegove nevolje. “Bosanski” kadrovi gledali su drugačije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopljiva u sistem partizanskog ratovanja.
Huska se u isto vrijeme upuštao u pregovore i s partizanima i s ustašama. Smjelo je taktizirao s dva ljuta protivnika i preispitivao od koje strane može izvući najveću korist za svoj narod i svoju vojsku, što je bio i glavni razlog njegova stradanja.
U martu 1944. je Miljković partizanima predao grupu ustaških oficira za vezu s njegovim pokretom. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim antikomunistički raspoloženim pristalicama, pa je Miljković u aprilu 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja.
Ustaški dočasnik Bajro Kesarović i Emin Okanović stvaraju zavjeru protiv Huske. Na putu prema komandi Štaba, 27. aprila 1944. godine Huska se pozdravio sa trojicom bivših saboraca i, zajedno s njima, krenuo u pravcu Todorova. Tek što su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, ispalio je metak u Huskin potiljak i ovaj je na mjestu ostao mrtav. Njegove ubice su se zatim uputile prema porodičnoj kući Miljkovića i tu ubile Huskinog brata Šabana. Pošto je glavni zadatak bio izvršen, trojica atentatora bježe u Cazin gdje su svojim nalogodavcima, Nijemcima i ustašama, podnijeli izvještaj o izvršenim ubistvima.
Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je „istina“ koja se nije smjela dovoditi u pitanje sve dok je trajala vladavina Partije. Zvanično nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Na osnovu kasnije dostupnih arhivskih dokumenata nedvojbeno se vidi da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, da su te pripreme vršene vješto u dužem periodu, prikazujući ga da je on „kriv za smetnje u Cazinskoj krajini“ i slično.
Partizani su za atentat optužili Nijemce a Huski je priređena velika dženaza. Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon rata njegova je jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi su izbačeni iz armije. Nakon ubistva braće Miljković, mnogi komandanti Unske operativne grupe prelaze na stranu ustaša i Nijemaca, ili se odmeću u Zeleni kadar.
Poslije rata Huska i njegova vojska su diskreditovani. Proglašen je neprijateljem naroda. Nijedna njegova zasluga nije mu priznata. Njegovo ime nije se dugo smjelo ni spominjati. U svemu tome, ključnu ulogu je imao Hakija Pozderac.
