GAZDA JE VEOMA LJUT – Staljinovo nezadovoljstvo jednom odlukom AVNOJ-a
Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, 26. i 27. novembra 1942. u Bihaću, imalo je po mnogo čemu dalekosežno historijsko značenje. Taj je događaj u razvoju narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji označavao konkretizirani ishod pređene etape i istovremeno jasno ukazivao na pravac daljnjeg toka revolucije.
Partizanska vojska, koju su činile brigade i odredi, ispunjavala je sve bitne uslove za prelaz na viši stepen organizacije. On se ogledao u odluci Vrhovnog štaba da se pristupi osnivanju divizija i korpusa, kao većih operativnih jedinica, s osjetno većim mogućnostima djelovanja, tj. izvođenjem složenijih vojnih operacija na prostranijim područjima. Narodnooslobodilački odbori kao „privremeni organi vlasti“, u novoj etapi, tj. s daljnjim razvojem NOB-a, postaju „organi narodne demokratske vlasti“, a to znači i stalni organi vlasti.
Na drugoj strani, velike pobjede narodnooslobodilačkog pokreta u zapadnim krajevima zemlje i nastanak velikog oslobođenog teritorija imali su vidljivog uticaja i na stvaranje presudnih mogućnosti da se priđe odlučnom obračunu s politikom kraljevske vlade u izbjeglištvu. Ta je vlada svoj politički kapital kod Saveznika u prvom redu sticala propagandom da je ona inicijator širokog oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, koji predstavljaju četničke snage pod komandom Draže Mihailovića. Politika Mihailovića, ministra vojske i mornarice u emigrantskoj vladi koja je sve izrazitije pokazivala tendenciju proklamiranja borbe radi stvaranja velike Srbije na osnovi programa restauracije starog sistema, sve je otvorenije i jasnije otkrivala svoje lice nacionalne izdaje. Saradnja četnika s okupatorom i ustašama ukazivala je nedvojbeno na dva bitna momenta: 1. jugoslavenska izbjeglička vlada i njen izravni eksponent u zemlji nisu nosioci nacionalnooslobodilačke borbe; 2. snage kontrarevolucije nisu se kolebale u preduzimanju zajedničke borbe protiv snaga narodnooslobodilačkog pokreta, unatoč bitnim razlikama i suprotnostima vlastitih društveno-političkih interesa i ciljeva.
Upravo će osnivanje AVNOJ-a biti događaj koji će u tom pogledu biti od značajnog uticaja. Međutim, da je pitanje odnosa prema emigrantskoj vladi bilo i dalje otvoreno, tj. da su bili vidljivi obziri sovjetske vlade, pokazao je stav što ga je Kominterna zauzela prema samom osnivanju AVNOJ-a.
Obavještavajući Kominternu, u telegramu od 12. novembra 1942, o svojim planovima osnivanja AVNOJ-a, Tito je javljao: „Sada mi formiramo nešto slično vladi, što će se zvati Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije. U komitetu će biti zastupljene sve nacionalnosti Jugoslavije iz raznih ranijih partija.“
Kominterna je odgovorila da je osnivanje Nacionalnog komiteta „neophodno i izvanredno važno“, te da mu treba obavezno dati „općenacionalni jugoslavenski i općepartijski antifašistički karakter, kako u pogledu njegova personalnog sastava tako i u pogledu programa njegovog rada“. Ali dalje u odgovoru Kominterne ističe se: „Ne smatrajte taj Komitet kao neku vrstu vlade, već kao politički organ narodnooslobodilačke borbe. Ne suprotstavljajte se jugoslavenskoj vladi u Londonu. U datoj etapi ne pokrećite pitanje o ukidanju Monarhije. Ne ističite parolu o republici. Pitanje o režimu u Jugoslaviji, kako Vi to shvaćate, rješavat će se poslije poraza talijansko-njemačke koalicije i poslije oslobođenja zemlje od okupatora.“
Štoviše, Moskva je spriječila Titov pokušaj da preuzme predsjedništvo AVNOJ-a poslavši poruku Edvardu Kardelju, drugom čovjeku Politbiroa CK KPJ, u kojoj su zahtijevali da se komunisti odupru Titovim namjerama u preuzimanju predsjedništva AVNOJ-a, jer Zapad bi to protumačio da komunisti u Jugoslaviji provode revoluciju, pa je za predsjednika AVNOJ-a izabran dr. Ivan Ribar, predratni član Demokratske stranke.
Obavještavajući Kominternu o održanoj osnivačkoj skupštini AVNOJ-a, Tito je u telegramu, 29. novembra 1942, odgovorio da se prihvaća spomenuti savjet u pogledu vlade.
Staljin nije samo iz formalnih razloga podržavao kraljevsku emigrantsku vladu, a logički povezan s time, trajao je i izazivao ogorčenje Staljinov obazrivi odnos i prema Draži Mihailoviću i četnicima u zemlji. Bilo je zapaženo da moskovska radio-stanica na južnoslavenskim jezicima ne govori o zvjerstvima četnika. Iz jednoga pisma sovjetskog rukovodstva vidi se da se u Moskvi smatralo da su optužbe protiv četnika neosnovane.
Kominterna je intervenisala da se ne formira nova privremena vlada u Jugoslaviji, jer to ne bi odgovaralo taktici Sovjetskog Saveza, koji, zbog svojih interesa na britanskoj i američkoj strani, priznaje samo kraljevsku vladu u emigraciji.
No Tito odlučuje pretvoriti AVNOJ u jezgru svoje vlade, na njegovom drugom zasjedanju, u Jajcu, 29. i 30. novembra 1943. godine. Tada je dobio čin maršala, a pod njegovim vodstvom donesena je odluka kojom se izričito odbacila emigrantska vlada i zabranio povratak kralju Petru.
Sve te odluke donesene su bez prethodne obavijesti Staljina, koji je u tom trenutku bio u Teheranu na savezničkoj konferenciji, a doznavši za njih, nije bio previše sretan. SSSR je prešutio vijesti o tom događaju u Jajcu. Radio-stanica „Slobodna Jugoslavija“ u Moskvi dobila je naređenje da ne objavi tu odluku AVNOJ-a o kralju Petru. Jugoslavenski predstavnik u Moskvi, koji je vodio tu radio-stanicu, Veljko Vlahović, bio je opomenut da se sve njegove emisije za Slobodnu Jugoslaviju i za Radio-Moskvu stavljaju pod cenzuru. Rečeno mu je da je “gazda”, to jest Staljin, “veoma ljut”, jer smatra da su zaključci iz Jajca “udarac nožem u leđa Sovjetskom Savezu i odlukama u Teheranu“.
Jugoslavenski komunisti uporno su dokazivali da su oni u pravu, da se nanosi šteta borbi jugoslavenskih naroda što se nisu objavljivale odluke AVNOJ-a, ali Sovjeti nisu popuštali. Na kraju, Vjačeslav M. Molotov, tadašnji ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza, dao je naređenje kako se mogu objaviti sve odluke drugog zasjedanja osim odluke o oduzimanju prava povratka u zemlju kralju Petru. Jugoslavenski komunisti su se i tu razočarali jer su od Sovjeta očekivali podršku u pitanju zabrane povratka kralju Petru. Tek kada je Radio London objavio sve odluke AVNOJ-a, Molotov je popustio, a cijeli je slučaj pokazao kako je sovjetska vlada malo vodila računa o težnjama jugoslavenskih naroda. Ona je opet imala u interesu svoju vanjsku politiku.
Staljinov nezadržani bijes zbog odluka drugog zasjedanja AVNOJ-a nije bio slučajan; on je jugoslavensku revoluciju smatrao ne samo subjektom, već i objektom svoje politike. To je rezultiralo Titovim napuštanjem ultraljevičarstva te njegovim sve većim ponašanjem poput pravog državnika. Titovo približavanje zapadnim Saveznicima nije bilo ništa drugo nego odraz njegova razočarenja u SSSR.
