STARI GRAD SREBRNIK

Stari grad Srebrnik se nalazi na sjeveroistočnim obroncima Majevice, u selu Gornji Srebrenik, oko 5 km udaljenom od gradića Srebrenika. Grad je sagrađen na visokoj, strmoj i skoro nepristupačnoj stijeni iznad doline rijeke Tinje. Ispod najpristupačnijeg dijela grada napravljen je dubok prokop, tako da se na lokalitet može doći samo preko mosta. Udaljen je 5 km od magistralnog puta Tuzla-Orašje.

Narodna predaja govori da je Srebrenik nastao kada su se u gradnji najljepšega grada takmičile tri kraljice. Prva je napravila grad u Sokolu, druga u Srebreniku, a treća u Gradu. Govoreći kakav je grad sagradila druga kraljica je kazala kako se on „sjaji kao srebro“, te je on po tome i dobio ime Srebrnik. Iako su srednjovjekovni gradovi dobijali imena po rudničkim nalazištima, izvori govore da ovdje nikada nije postojao rudnik srebra, tako da je ova predaja prihvaćena kao objašnjenje geneologije toponima Srebrenik.

Stari grad Srebrnik, onakav, kakvog danas vidimo, nosi obilježje strateškog objekta. Prvobitno je po svoj prilici bio izgrađen kao feudalni zamak, ali je pored rezidencijalne funkcije imao karakter stražara u sistemu utvrđenog limesa između ravne Panonije i pretežno planinske Bosne, štiteći na taj način područje južno od Save od aspiracija potestata krune svetog Ištvana. Tu svoju ulogu branioca širokih područja on je, s više manje uspjeha, igrao nekoliko vijekova, pa i u doba osmanske dominacije u našim krajevima, kada su politička stremljenja tendirala povremeno i u protivnim pravcima.

Grad predstavlja najljepši primjer korištenja potpuno nepristupačne stijene za izgradnju neosvojivog grada.

HISTORIJSKI PODACI

Grad Srebrnik je u pojedinim historijskim periodima imao veliki strateški značaj. Imao je ulogu odbrane širokih područja. Smješten je između ravne Panonije i planinskog dijela Bosne. U srednjem vijeku štitio je područje južno od Save od aspiracija Ugara. U osmansko vrijeme, krajem XV i početkom XVI vijeka, kada su politička i vojna stremljenja tendirala povremeno i u protivnim smjerovima prvo Ugara i Osmanlija, a zatim u XVII i XVIII vijeku i Austrijanaca, ponovno dobija na važnosti.

Stari grad Srebrnik je bio u blizini istočne granice srednjovjekovne župe Usore, čija se historija u okviru srednjovjekovne bosanske države može pratiti od XIII do XV vijeka. Ležao je na vojnom putu koji je vodio dolinom rijeke Bosne. Bio je značajan u vojnom, tj. strateškom pogledu, ali uz nemogućnost razvoja većih civilnih naselja. Najstariji spomen ovog grada datira iz 1333. godine. Tada je došlo do spora između bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i srpskog kralja Dušana o posjedu Stona. Dubrovčani su osjetili pogodan trenutak da Ston i još neke teritorije na Primorju do Prevlake uzmu pod svoju vlast. Diplomatskim putem su izmirili spomenute vladare, a Ston je bio cijena za ovaj diplomatski uspjeh. Povelju, kojom se odriče Stona, je izdao bosanski ban Stjepan II, 15. febuara 1333. godine, pod gradom Srebrnikom, ili „soto Srebrnich“, kako se piše u dodatnoj primjedbi dubrovačke državne kancelarije.

U septembru 1363. godine kralj Ludvig I uputio je protiv srednjovjekovne Bosne drugu vojsku, na čelu sa palatinom, kancelarom Nikolom Konthom i ostrogonskim nadbiskupom Nikolom. Ova vojska kretala se dolinom rijeke Bosne i provalila u župu Usoru i „opsjedala tada dobro utvrđeni grad Srebrnik“. Međutim, opsjedanje ovoga grada je bilo bez uspjeha, a ugarska vojska pored velikog gubitka u ljudstvu, imala je velike materijalne gubitke. Između ostalog, u tadašnjim borbama oko grada Srebrenika nestao je ili je ukraden veliki državni pečat koji je sa sobom nosio ostrogonski nadbiskup Nikola, kao kraljev kancelar. Gubitak državnog pečata kralj Ludovik I spominje i u mnogim drugim svojim poveljama. Pomenut je i u pismu koji je ugarski kralj Ludovik I napisao februara 1364. godine kada piše da je palatin ugarskog dvora Nikola Tot „ratovao kao magister vojske protiv bosanskog bana Tvrtka I u Usori gdje je slučajno izgubio i državni pečat i to kod grada Srebrenika“.

Prvi put pada Srebrnik u ugarske ruke 1393. godine, za vrijeme vojnog pohoda kralja Sigismunda. Na Srebrnik tada dolazi ugarska posada, ali teškom mukom zadržava taj posjed. Godine 1405. bosanska je vojska u protivnapadu, usmjerena između ostalog i na srebrničku posadu. Na čelu vojske nalazi se kralj Tvrtko II. Rat traje pune tri godine (do 1408.), a završava teškim porazom bosanske vojske pod Doborom.

Da bi oslabio Bosnu, ugarski kralj Sigismund je 1408. godine samo nominalno poklonio grad Srebrnik srpskom despotu Stefanu Lazaraveću. Ugarska posada se zadržala u gradu, gdje je prema historijskim dokumentima zabilježena još 1430. godine. Tada su dubrovački majstori na poziv kneza Mateja, „vjernog podanika ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog”, izvodili određene građevinske radove na gradu Srebrniku. Izgleda da je 1433. godine bosanski kralj Tomaš uspio vratiti Srebrnik pod svoju vlast. Oblast Usora i grad Srebrnik 1452. godine pripali su srpskom despotu Đurađu Brankoviću, koji ga je iste godine vratio ugarskom gubernatoru Janjošu Hunjadiju.

U tom periodu Srebrnik je mnogo značio Ugarima, Bosancima i Osmanlijama, te su se oko njega vodile učestale borbe.

Pošto je prostor južno od Save do bosanskih planina bio vrlo nesigurno područje između Bosne i Ugarske, razgraničenje između njih je određivao niz utvrđenih gradova na tom području između rijeka Save, Drine i Bosne. Uočljive su dvije paralelne linije utvrđenja: sjeverna sa gradovima Dobor, Gradačac i Koraj, te južna koju čine gradovi Doboj, Soko, Srebrnik i Teočak.

U ljeto 1426. godine Osmalije su izvele dva prodora u župu Usoru i došle pod Srebrnik. Konačno je osvojen tokom prodora Osmanlija u Bosnu 1462. godine kada Dubrovčani pismom od 13. oktobra te godine javljaju da je zauzeta cijela župa Usora. Zauzećem većeg dijela bosanskog teritorija 1463. godine, porasla je strateška važnost Srebrenika. Sada su isti pogranični gradovi postali važne strateške tačke između dvije interesne zone: Ugarske i Osmanskog carstva. Osmanlije su ostavljale malobrojne posade u gradovima i na kraju su se radi loše snabdjevenosti vojske morali povući sa ovog teritorija.

U jesen 1464. godine, vojska ugarskog kralja Matije Korvina, pod komandom Ivana Zapolje, udarila je na sjeveroistočnu Bosnu u namjeri da protjera malobrojne osmanske posade ostavljene u osvojenim utvrđenjima i da stvori odbrambenu liniju od Beograda do Jajca. Glavni cilj mu je bilo osvajanje Zvornika, koji se u tom pohodu nije ostvario. Pri tome je prvo zauzeo Srebrnik i još neka utvrđenja.

Nema sumnje da je utvrđenje u vrijeme Srebrničke banovine ugarskog kralja Matijaša Korvina od 1464. do 1512. godine, kada je grad Srebrnik bio sjedište bana, popravljana i ojačana zbog prijeteće opasnosti od Osmanlija.

Sjeverna Bosna (Donji Krajevi i Usora) potpala je pod ugarsku vlast. Od tih teritorija osnovane su Jajačka i Srebrnička banovina. Ova potonja obuhvatala je Usoru, Soli, i Spreču sa područnim gradovima, a središte joj je bilo u gradu Srebrniku. Međutim, cijelo vrijeme su se vodile borbe između Ugara i Osmanlija na teritoriju sjeveroistočne Bosne. Prvo primirje između njih je sklopljeno za period od 1503. do 1510. godine, a drugo za period od 1520. do 1523. godine. U prvom primirju 1503.-1510. godine, Ugarskoj je, među ostalim važnijim gradovima, ostao Srebrnik sa svojom banovinom. Po stupanju na prijesto sultana Selima I, 1512. godine, pojačana je aktivnost osmanske vojske u Bosni. Nije tačno poznato kada je Srebrnik osvojen. Prema Handžiću sigurno je samo da su Osmanlije ovu oblast definitivno osvojile između 1510. i 1519. godine, tj. u periodu između dva primirja. Husref Redžić, pak, smatra da su Osmanlije zauzele Srebrnik 1512. godine.

Vrlo je vjerovatno da je Srebrnik ubrzo poslije pada u osmanske ruke, zbog strateških uslova ostao pust i prepušten propadanju. Neumorni putnik Evlija Čelebija ne nalazi potrebe da se ovamo navrati, a austrijska obavještajna služba bilježi u prvoj polovini XVIII vijeka samo beznačajno selo „Srebernick“.

Povelja bana Stjepana II i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine

Priziraje blagovoljenje sviditelj’ i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljudje Dubrovačci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem…Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unučje i dokoli sime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovačkijem,a našijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i otoke koji su okolo Rata,i sa svijem što se nahodi unutra…i gore i polja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse što je od Prevlake do Lojišta;i sudcbo i globe i krvi u miru,da budu njih’ volju,da imaju i drže i da čine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine – do vijeka vjekoma…

I da su voljni zidati zadi i tornje – gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati – na svoju volju i hotijenje.I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluči nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci – da pomože koliko može naša jakost.A zato mi općina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro općeno.gospodinu Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje općina Dubrovačka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polače zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma – do zgorenja svijeta…

I jošte se obetuje općina Dubrovacka:Da ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi – do zgorenja svijeta…A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se…za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta – sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti – do zgorenja svijeta…

Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pečat,da je vjerovano – svaki da znajet istinu.

A tomuj su četiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci – a sve su pečaćene zlatijemi pečati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr’nikom.