“PSIHOUMORSTVO” MEHMEDALIJE MAKA DIZDARA
Mehmedalija Mak Dizdar rođen je na 17. oktobra 1917. godine u hercegovačkom gradiću Stocu.
Svoju ljubav prema pravdi, Bosni, bosanskom jeziku i Bošnjacima ovaj veliki pjesnik je platio najvećom mogućom cijenom. Prvo smrću majke Nezire Babović i mlađe sestre Refike pa kasnije i svojom. Krenimo od početka.
Od početkasvog književnog stvaralaštva imao je problema sa režimom. Njegov književni prvijenac zbirku pjesama „Vidovopoljska noć“, još skoro maloljetnom, 1936. godine tadašnja vlast je doslovno iskasapila izbacujući iz nje ono što joj nije odgovaralo…
Za osvetu što prije svega njega pa onda i brata mu Hamida nisu mogli uhvatiti i spriječiti njihovu ilegalnu antifašističku borbu kroz Komunističku Partiju tokom Drugog svjetskog rata, 1945 godine ustaške vlasti NDH države odvode u Jasenovac i tamo im ubijaju majku i sestru. Kažu da se Mehmedalija nikada nije oporavio od tog udarca. Po završetku rata niti je tražio, a niti je dobio bilo kakvu korist. Dizdar je ostao bošnjački dostojanstven, upravo „plemić“što mu prezime i znači.
Radio je kao novinar, a u periodu 1948-51. postaje glavni urednik lista „Oslobođenje“. Poslije toga se okreće izdavaštvu i po naredbi države prvo osniva „Seljačku zadrugu“ koja ubrzo prerasta u „Narodnu prosvjetu“ jednu od najuglednijih izdavačkih kuća na prostorima Balkana.
Na anonimnom konkursu 1959/60. godine, prva nagrada dodijeljena romanu „Bihorci“ Ćamila Sijarića donosi mu neslućeno velike probleme. Zbog sadržaja romana koji svojom radnjom aktualizira stanje i položaj sandžačkih Bošnjaka između dva svjetska rata, njihovu izloženost teroru kleronacionalističkih, fašisoidnih tvorevina poznatih kao: Kraljevina Crna Gora i Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, nastaje lom. „Narodna prosvjeta“ optužena kao prokapitalistička, ali prije svegamladomuslimanska, doslovno je razvaljena i pripojena izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Esad Bibanović i Mustafa Zirić, radne kolege koji su stale na njegovu stranu, zajedno sa Mehmedalijom ostaju bez posla i bivaju stavljeni pod stalnu kontrolu UDB-e.
Mak više nikada nije dobio stalno radno mjesto. Radio je samo volonterski. Nakon godina čekanja dobio je sirotinjsko uhljebljenje, kao glavni urednik književnog lista „Život“ od 1964. godine. Ta borba za preživljavanje sa suprugom i tri sina i to samo od njegovih neredovnih honorara u stanu površine 52 kvadratna metra natjerala ga je, kako je jedne prilike rekao akademiku Muhamedu Filipoviću, da se izjasni kao Hrvat kako bi mogao štampati svoje knjige u većim tiražima i više izdanja. (brat mu je Hamid postao Srbin, jer su se Bošnjaci morali „opredjeliti“). Često je znao reći supruzi Seni da je sanjao da im je, kako je u tom vremenu jedino i bilo moguće, dodijeljen veći stan u kome će on imati svoju radnu sobu. Mašina za pisanje i hrpe papira nisu nikako mogli naći svoje stalno mjesto u toj tjeskobi koja je sa odrastanjem djece svakim danom postajala sve veća.
Knjigom „Kameni spavač“ postao je najznačajniji bosanskohercegovački pjesnik. „Kameni spavač“ je preveden na preko pedeset svjetskih jezika.
Interesantno je znati da prije reagovanja kritike, ova knjiga poezije i njen autor bivaju prepoznati od strane velikosrpske politike kao veoma opasna smetnja nastavku svog, do tada uspješnog provođenja koncepta posrbljavanja Bosne. Mehmedalija Mak Dizdar je određen za odstrjel i bukvalno je otpočela hajka, režirana i dirigovana iz Beograda. Sarajevski dnevni listovi „Oslobođenje“ i „Večernje novine“ kao i heftičnik „Svijet“ iz broja u broj nisu prestajali sa neosnovanim kritikama i sve nižim udarcima po Maku, na koje on nije imao pravo odgovora. Ulogu glavnog izvođač radova na unižavanju, osudi i presudi Mehmedalije i njegovog djela u Srbiji na sebe je preuzeo „Nin“, najčitaniji sedmični list.
Mehmedalija Dizdar nije poklekao. Ponudu da sa porodicom preseli u Zagreb, a nudili su njemu i sinovima tamo stanove i stalno zaposlenje, odbija rekavši svojima da on neće ostaviti Bosnu i da bi to bio njegov poraz: “Neće me niko otjerati iz Sarajeva. To bi bila izdaja i mene i ove zemlje u kojoj sam rođen.“
Nastavljajući svoju borbu Dizdar zajedno sa Alijom Isakovićem radi na prijedlogu „bosanske jezičke verzije“ srpsko-hrvatskog jezika, koja bi se, po njima, koristila kao prirodna na prostoru BiH.
Velikosrpskoj javnoj i velikohrvatskoj tajnoj dvoglavoj aždahi, 1968. godine zadala je težak udarac njegova knjiga naslovljena sa „Stari bosanski tekstovi“. U njoj je historijski elaborirao i dokazao hiljadugodišnje postojanje države Bosne, bosanskog jezika, (jezika Bosne) i njenih stanovnika, dobrih Bošnjana, po vjeri bogumila. Predočio je postojanje Humačkih ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim povelje, darovnice i pisama koja datiraju skraja X i početka XI vijeka prevedenih sa glagoljice na „Bosančicu“, pismo Bosne dokazujući da Povelja Kulina Bana nije jedini spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku, reprezent bosanskog kulturnog naslijeđa.
Otvorene četničke prijetnje sada i javno, usmeno, pa pismima i telefonskim pozivima u svaka doba dana i noći njemu i njegovim postaju svakodnevnica. Mehmedalija Mak Dizdar je u tom napisu skrnavljenje bosanskog jezika i nametanje svog od strane „pridošlica“ Srba, kako je imenovao sve uvezene lektore, cenzore, urednike, novinare, učitelje, nastavnike i profesore jezika, nazvao doslovice „diktaturom manjine nad većinom“. Posebno se osvrnuo na izostavljanje ili zamjenu slova „h“. Naveo je primjer kako su se đaci smijali kada je učiteljica Srbijanka na času pokušala izostaviti slovo „h“ u rečenici: Prhnu ptica s grane. Navodeći natpise iznad ulaza u rudnike gdje piše „sretno,“ pobijao je ispravnost upotrebe riječi „srećno“ u Bosni, a poslovicom „Trbuhom za kruhom“ svjedočio da je riječ „hljeb“ bosanskom jeziku strana. Pretapanje slovne skupine „š“ i „t“ u „ć“ (št-ć) je u Bosni jezički okončano i pravilno je kazati „općina“ a ne „opština“. Uvezene lektore i cenzore optužuje za haos koji je nastao u medijima zbog njihovog nepoznavanja jezika Bosne, bosanskog jezika i nametanja srpsko-hrvatskog lingvističkog kodeksa koji je ovdje stran. Na ulici mu se, između ostalih mnogobrojnih doživljenih neprijatnosti, dojučerašnji prijatelj i kolega po peru Srbin unio u lice i izderao: „Šta je, mi ti Srbi ukrali slovo „h“. Puškama ćemo mi ovo raspraviti. Misliš li ti na svoje sinove?“
A onda, kada se najmanje tome nadao, 1971. godine dodijeljen mu je veći stan. Par mjeseci sreći Dizdarovih nije bilo kraja. Konačno je književnik dobio prostor za svoj nesmetan rad, a i djeca su se mogla najzad raskomotiti. Ni slutio nije da je to bio završni čin monstruoznog zločinačkog plana koji nije mogao biti osmišljen bez saradnje tima psihologa, vrsnih poznavalaca ranjivosti ljudske duše i granica psihičke izdržljivosti čovjeka. Par mjeseci po useljenju, najmlađi sin Murkel mu iz poštanskog sandučeta donese plavu kovertu. Nakon iščitavanja njenog sadržaja Mehmedalija je uspio samo reći da ga strašno boli u prsima na koja je naslonio ruku, previvši se onako sjedeći u pasu. Nekoliko sekundi kasnije glava mu je klonula na pisaću mašinu pored koje je stajala čaše nedopijenog soka.
Umro je 14. jula 1971. godine u pedeset i trećoj godini života pročitavši službeni dopis Izvršnog vijeća SR BiH čiji je naslov glasio: „Rješenje o deložaciji“! U odluci je obrazloženo da je ista donešena zbog bespravnog zaposjedanja državne imovine, odnosno samovoljnog useljenja u stan od strane imenovanog?!
Poslije njegove smrti niko više nikada nije spomenuo iseljavanje njegove porodice čiji članovi i danas tu stanuju na osnovu prvobitnog konačnog rješenja o dodjeli stana Maku, kojem se on toliko radovao, izdatog od strane istog tog Izvršnog vijeća. Svaki komentar je zaista suvišan.
Mehmedalija je uvijek, za razliku od nas još mnogih, davno znao ko je i šta mu je činiti:
„Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
ovdje se umire da bi se živjelo.“
izvor: bosnjaci.net
