BITKA KOD WATERLOOA – konačni krah jedne imperije
U nedjelju 18. juna 1815. na bojnom polju kod grada Waterlooa u Belgiji započeo je sukob između Napoleonove vojske te ujedinjene britanske, germanske i flamanske vojske, koju su predvodili britanski vojvoda od Wellingtona i pruski feldmaršal von Blücher. Vojvoda od Wellingtona imao je nadimak “Iron Duke” (Željezni vojvoda), a Blücher “Marschall Vorwärts” (Maršal naprijed) zbog svog ofanzivnog nadiranja.
Napoleon je svoju vojsku podijelio na dva krila, lijevo pod komandom, maršala Michela Neya i desno pod komandom maršala markiza de Grouchyja.
Napoleon je bio uvjeren da će ovoga puta pobijediti u odlučnoj bitki kojoj su prethodili dramatični događaji: njegov iznenadni povratak iz zarobljeništva na Elbi, uspostava vlasti u Francuskoj, ali i osnivanje Sedme protivnapoleonovske koalicije.
Saveznici nisu bili raspoloženi za pregovore koje je Napoleon nudio. Proglasili su ga “uzurpatorom” te sa šest armija, ukupno 150.000 vojnika, krenuli u pohod na Francusku. Budući da je bio slabiji (73.000 vojnika), Napoleon je odlučio pobijediti protivnike svakog posebno pa je 16. juna uspio poraziti 60.000 Prusa kod Lignya, a zatim se okrenuti protiv Britanaca kod Waterlooa.
Bitka je bila svojevrsna klaonica. Započela je prije izlaska sunca, trajala cijeli dan i završila kasno u noći. Napoleon je odgađao početak napada zbog mokroga tla. Upravo to odgađanje, omogućilo je da se Wellingtonovoj vojsci pridruži ranije poražena pruska vojska sa 50.000 vojnika koja je napala već izmorenog protivnika. To su ujedno i mogući razlozi Napoleonova poraza, kojima treba dodati i Wellingtonovu vojnu strategiju i bolje poznavanje terena.
Ukupno je stradalo oko 25 hiljada francuskih vojnika te oko 23 hiljade savezničkih. Bio je to kraj ratobornog Korzikanca i njegove imperije. Napoleon se vratio u Pariz i 22. juna abdicirao u korist svog sina. Pokušao je pobjeći u Sjedinjene Američke Države ali je 15. jula uhvaćen. Zatvoren je na ostrvu Sveta Helena, gdje je umro 1821. godine. Gidine 1840. njegovo tijelo je vraćeno u Pariz gdje je sahranjeno u kripti u Domu invalida.
