KULTURNI ŽIVOT U HUMU
Središta kulture u Humu bili su dvor njenih oblasnih gospodara i dvorovi nekih krupnijih feuadalaca, hiže strojnika Crkve bosanske i krstjanski gostinjci, franjevački samostani i pravoslavni manastiri, visoko duhovno učilište Crkve bosanske u selu Gornja Bijela, a kasnije trgovi i varoši kao podgrađa večih tvrđava. Najrazvijenije kulturno središte u Humu bili su varoš podgrađa tvrđave Blagaj i varoš Novi na ulazu u Boku Kotorsku. Pri dvoru je bila pisarska škola. Kosače su imali svoje svirače (frulaši, trubači, leutari i dobošari) i lakrdijaše, koji su ih uveseljavali. U zaostavštini Stjepana Vukčića Kosače, između ostalih, bio je i jedan organić (male orgulje). Oni su gostovali u Dubrovniku u povodu svetkovina Sv. Vlaha. I dubrovački svirači su učestvovali u raznim svetkovinama Kosača (uglavnom rođenja djece i ženidbe).
U Humu je, kao i u drugim zemljama, bila pristuna narodna književnost, najviše usmena. Narodni pripovjedači i pjesnici opisivli su ili opjevavali važnije događaje iz života naroda ili historije (važniji bojevi), ljubavne jade zaljubljenika, svatovske svečanosti i dr. Nažalost, vremenom je dosta toga blaga propalo, ali nije isključeno da brojne priče i pjesme koje su skupili vrijedni sakupljači narodnog kulturnog blaga vuku svoj korijen iz ovoga perioda hercegovačke historije. Dvije kraće pjesme o bogatstvu i ženidbi Stjepana Vukčića navedene su u njegovoj kratkoj biografiji.
Najsnažniji dokaz visokog nivoa kulture stanovnika Huma predstavlja umjetnost ukrašavanja tekstilnih (odjevnih, obuvnih i drugih u domaćinstvima upotrebljavanih pomagala), drvenih (preslice, sehare) i kamenih predmeta (sudačke stolice, miljokazi, križevi krajputaši). U selu Biskup (župa Kom) pronađen je jedan divan pleter, koji se vezao na ženskoj odjeći.
Budući da su pripadnici Crkve bosanske odbacivali krst, poštivanje svetačkih slika i raspela, na područjima koja su bila pod njihovim uticajem likovna umjetnost nalazi svoju primjenu kao poseban vid ukrašavanja na grobnim spomenicima, među kojima se ističu stećci s njihovim natpisima.
Kao motivi za ukrašavanje stećaka posebno su bili zanimljivi oni lz lova. Na jednom stećku iz okoline Ljubinja (župa Popovo) pokojnici su predstavljeni kao lovci koji u lov idu na konjima ili pješice, s lukom strijelom ili s kopljima. Ovdje se susreću i motivi iz lova pomoću sokolova. Motiv na stećcima u nekropoli Radimlje (župa Dubrava) prikazuju pse kako nagone krdo srna i jelena na lovca koji ih očekuje spreman za odapinjanjc strijele s luka. Na jednom stećku iz Podgradinja u Gornjem Hrasnom (Žaba i Zažablje) prikazan je lov na medvjeda, kojega lovac probada kopljem. Motiva o lovu ima i na brojnim drugim stećcima u Hercegovini. U Hercegovini se nalazi veliki broj nekropola stećaka, od kojih su najpoznatije u Radimlju kod Stoca, na Boračkom Polju (Konjic) i dr.
Osim domaćih majstora slikara, koji su ukrašavli razne pramete, u Humu su djelovali i školovani slikari, koji su zanat učili kod dubrovačkih slikara. O tome je u Državnom arhivu u Dubrovniku sačuvano više zaključenih ugovora: Radoja Dragoslića iz trga Neretva/ Drijeva (Luka) sa Radašinom Junčićem od 18. februara 1427. godine i Vukmira Gojakovića iz Stoca (Vidovo Polje) sa Antunom Obradovićem od 31. maja 1436.
Muzički život među stanovnicima srednjovjekovne Hercegovine nije bio posebno razvijen. Čobani su izrađivali razne instrumente od drveta (piskove, frule, diple, dvojnice) i na njima svirali dok su čuvali svoja stada ili na raznim svetkovinama. Vlasi su imali svoje narodne guslare. Među predmetima iz zaostavštine Stjepana Vukčića Kosače, koji su zabilježeni u njegovoj oporuci, između ostalih, popisan je i jedan organić (orgulje) s cevimi od srebra. Iz toga se da zaključiti da su članovi njegove porodice bili muzikalni. Na dvoru Kosača, a vjerovatno i nekih drugih vlasteoskih porodica, bili su orkestri sastavljeni od muzičara, koji su se muzikom bavili u vidu zanata. Nema dokaza da su bili porijeklom iz Huma. Poznato je da su Kosače svoje muzičare slali u Dubrovnik da učestvuju u raznim svetkovinama, kao u proslavi dana Sv. Vlaha zaštitnika grada, koja se održavala 2. februara.
Također, na dvoru Kosača posuđe i pribor za jelo bili su od srebra i zlata. Ovo je dalo povoda Emilu Lileku da to usporedi sa stanjem na dvorovima knezova (hercoga) njemačkih državica, koji su još u prvoj polovici XV vijeka koristili zemljane tanjire i posuđe od prostih kovina.
