BANJALUČKI BOJ – opjevan u sevdalinci
Mnoge sevdalinke kroz svoje stihove opisuju istorijske događaje. Jedna od tih sevdalinki je i pjesma „Nigdje zore ni bijela dana“. Stihovi ove pjesme povezuju dvije odlučujuće bitke u ratu 1737-1739 godine, onu kod Banja Luke 1737. i drugu kod Beograda 1739. godine. Prva bitka je vođena kod Banja Luke gdje su austrijske trupe vršile opsadu grada u ratu kojim je Austrija imala namjeru porobiti Bosnu.
Austrija je za novi rat sa Osmanskim carstvom pripremila ogromnu vojsku, tri armije sa više od 150 000 vojnika, a priključilo im se 17 000 graničara iz Slavonije, Like i Dalmacije. Sultan Mahmud I odbio je pružiti ikakvu pomoć jer je istovremeno ratovao sa Rusijom pa je izbjegavao konflikt sa Austrijom. Naredio je da se Bosna ne smije braniti a da se Bošnjaci presele u Tursku gdje će im dati zemlje koliko god žele.
Energični bosanski vezir Ali-paša Hećimoglu sazvao je sve kapetane i ajane na vijećanje u Travnik. Na ovom vijećanju, svi kapetani i ajani, prije svih, ultimativno zahtijevaju da se odmah izvrše sve pripreme za odbranu, bez znanja i saglasnosti Porte. Svi kapetani u tadašnjoj bosanskoj vojsci su se odazvali pozivu. Koliko su bili odlučni u svojoj namjeri pokazuju završne riječi zaključnog dokumenta koji su donijeli: »Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja!« Ali-paša, iako je bio stranac, je pristao uz Bosance i tako se po zemlji proširio poziv na vojsku. Vezir je razglasio odbranu na teritoriji Bosne, te je brzo sakupio oko 10.000 vojnika na travničkom polju.
Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a muslimanima jamči ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu moraju se pokrstiti jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta. Taj je poziv međutim Bošnjake još više razljutio.
Austrija je službeno objavila rat 14. jula 1737. Komandovao je Joseph Hildburghausen, koji je 15. jula uputio poziv na predaju. Napad na bosanske granice izvršen je sa četiri strane. Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treća na Banja Luku i četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je došlo kod Zvornika gdje je domaća vosjska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjičari kojih je bilo 5 bajraka, predvođeni Ahmed-pašom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišniki uz pomoć vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku.
Glavnina austrijske vojske krenula je na Banja Luku koju je branila tek šačica ljudi sposobnih za odbranu. Na Hildburghausenov poziv na predaju banjalučke tvrđave komandanta branilaca Mehmed-beg Ćatić odgovorio je sljedeće: “Tvrđava pripada svijetlom, moćnom, plemenitom islamskom padišahu, koji je postigao Božiju milost. Našu blagodarnu tvrđavu, koja pod svojim okriljem štiti našu djecu, zavičaj koji je ostao od naših djedova, ne damo svojim rukama neprijatelju. Mi smo se čvrsta srca odlučili na ovaj put, da žrtvujemo duše i živote za islam i dok među nama ima iko živ, nećemo odustati od borbe”. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Komandant odbrane Banja Luke Mehmed-beg Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoć. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dvevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrđave i napadali neprijatelja.
Ali-paša sa vojskom iz Srednje i Istočne Bosne užurbano marširao prema Banja Luci. Marširalo se i danju i noću, da sa istočne strane iznenadili neprijatelja.
Bitka se odigrala pod Banjom Lukom 4. augusta 1737. godine i trajala je od podneva do zalaska sunca. Bošnjačka vojska izvojevala je apsolutnu pobjedu. U pet frontalnih juriša Bošnjaci su do večeri istoga dana potpuno razbili austrijske čete i natjerali ih u paničan bijeg preko Vrbasa ostavljajući 1300 mrtvih uz veliko junaštvo bosanskih kapetana i boraca. Iste noći se austrijska vojska povukla preko Save. Smatra se da je bitka kod Banja Luke bila jedna od najvažnijih događaja u historiji Bošnjaka.
Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo, Kad je napokon stigla u Šeher, započelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale čestitke hrabrim Bošnjacima koji su cijenili činjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno razvalila evropsku velesilu – Austriju. Zbog ovog poraza Austrija se nije usudila napasti Bosnu još narednih 150 godina.
************
U bici za oslobođenje Beograda 1739. godine je učestvovala kao prethodnica i vojska od 12000 Bošnjaka na čelu sa Ali–pašom. Tu je također austrijska vojska bila potučena i sklapa se mirovni sporazum kojim se stabilizira za narednih 150 godina granica između Habsburskog i Osmanskog carstva.
“Sabljo moja, roditelja moga, roditelja bega Isaj-bega!
Dosta li si počinila jada, dosta jada oko Biograda, više muke oko Banja Luke”
