BITKA NA BRČANSKOJ MALTI – odbrana Tuzle

Dana 15. maja 1992. na Brčanskoj Malti odigrala se sudbonosna bitka u odbrani Tuzle od agresora. Za Tuzlu i njene građane ovaj događaj je značio odbranu grada i sprječavanje okupacije od strane Vojske SR Jugoslavije.

Tog dana pripadnici tadašnjih novoformirane Vojske Jugoslavije i Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koji su u kamionima natovarenim oružjem, municijom i zapaljivim materijama napuštali Tuzlu, sukobili su se sa pripadnicima tuzlanske stanice javne bezbjednosti, koji su pratili izlazak kolone iz grada.

 

Tuzla je od početka raspada Jugoslavije bila prirodna usputna stanica za sve konvoje JNA koji su ljudstvo, naoružanje i vojnu opremu evakuisali iz Slovenije i Hrvatske. Zahvaljujući sporazumima JNA i vlasti Bosne i Hercegovine, taj dio Bosne postao je najpogodniji za tranzit, jer je i Bosanska Posavina bila ugrožena napadima hrvatskih snaga. Kroz Tuzlu su i prije 15. maja 1992. i poslije njega prolazile desetine kolona JNA i nije bilo problema.

Nakon neuspjeha bivše JNA u osvajanju Sarajeva 2. maja i brzom završetku rata, njeni vojnici su ostali blokirani u kasarnama tog grada i Tuzle. Tokom pregovora u sljedećih desetak dana tokom kojih je više od trećine Bosne i Hercegovine palo u ruke agresora postignut je dogovor između ostataka bivše JNA i bosanskohercegovačkih snaga o mirnom napuštanju kasarni u centru gradova po kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine.

U skladu s tim dogovorom 92. motorizovana brigada bivše JNA je 15. maja 1992. godine počela napuštati kasarnu u smjeru Majevice. Prva kolona je izašla oko 14:30. Na raskrsnici Brčanska Malta, pripadnici odbrane Tuzle zaustavljaju kolonu da bi je pregledali. Kada je ustanovljeno da se u koloni nalazi oprema i oružje koje je bilo vlasništvo Teritorijalne odbrane, kolini je naređeno da se vrati u kasarnu. Druga kolona je bila najavljena oko 18:30.

Ilija Jurišić primio je smjenu kao dežurni Operativnog štaba CJB u 14h. U pregovorima lokalne vlasti sa potpukovnikom Miletom Dubajićem, komandantom brigade, postignut je kompromis da se dio oružja ostavi u kasarni. Na čelu kolone bili su ppuk. Dubajić i ljudi iz tuzlanske lokalne vlasti, a kolonu je predvodilo službeno vozilo milicije CJB-a Tuzla. U jednom trenutku, kada je posljednja trećina kolone prolazila raskrsnicu Brčanska Malta iz pravca Skojevske ulice ka Bijeljini, dolazi do vatrenog okršaja.

Prema izjavama očevidaca do sukoba je došlo kada je sa jednog vojnog vozila otvorena vatra. Obično se na ovakve provokacije nije uzvraćalo, međutm kada je ustanovljeno da se puca po civilima i stanovima, kao i po braniocima, Ilija Jurišić je naredio da se na vatru odgovori vatrom. Sa svojih položaja pripadnici odbrane Tuzle otvorili su takvu paljbu da je kolona već u prvim minutama bila razbijena. Dva vojna kamiona koja su se pokušala probiti prema Ši Selu preciznom paljbom su zaustavljena a njihova posada eliminisana.

Tom je prilikom došlo do zapaljenja kamiona u kojima su stradali vojnici kojima je komandovao Mile Dubajić. U bici će zbog prije svega pogotka kamiona natovarenih eksplozivom (nezakonit prevoz ljudi na eksplozivu) poginuti 34 vojnika 92. motorizovane brigade JNA i 4 pripadnika tuzlanskih policijskih snaga i zvanične Teritorijalne Odbrane Tuzle.

Prema srpskim izvorima, čvrsto se vjeruje da su sukob prouzrokovali pripadnici Patriotske lige i „Zelenih beretki“, i da je stradalo od 80 do 200 mladih vojnika, rezervista i starješina.

Tuzlanska Fondacija za istinu, pravdu i pomirenje svojom istragom došla je do podatka da je u unakrsnoj vatri, što od direktnih pogodaka, što zbog eksplozija na vojnim kamionima i stravičnog požara koji je zahvatio nekoliko vojnih vozila, na licu mjesta su poginule 32 osobe.

Sutradan, 16. maja 1992., Služba za patologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla prikupila je leševe i izvršila fotografisanje svakog. Sudeći prema fotografijama, u tom trenutku mogla se izvršiti stopostotna identifikacija sedam žrtava. Na strani pripadnika tadašnjeg SUP-a Tuzla poginula su četiri pripadnika, i svi su identifikovani. Medicinska dokumentacija govori da su na Brčanskoj Malti ukupno ranjene 62 osobe.

Veći broj vojnika, rezervista i starješina JNA koji su se tokom sukoba izvukli i sklonili u okolne stambene zgrade već sutradan su pušteni da odu sa ličnim naoružanjem; lakši ranjenici su poslije zbrinjavanja poslani na liniju razdvajanja (Slavinovići) radi predaje JNA, ali je predaja odbijena, oni vraćeni u Tuzlu i razmjenjeni kasnije, tokom jula.

I svi rezervisti su izjavili da su nakon ranjavanja i napuštanja kolone vojnih vozila prihvaćeni od strane teritorijalaca ili civila, koji su im ukazivali prvu pomoć, a potom transportovali do bolnice na Gradini.

Izjave svjedoka

LJUBO TEŠIĆ: „Tada sam utrčao u jedan haustor u zgradi koja se nalazi u samoj raskrsnici, gdje me prihvatio jedan radnik rezervnog sastava MUP-a, i njemu sam predao bombu koju mi je dao vozač, a moja puška koju sam dužio ostala je u kamionu. Nakon toga su me sveli u sklonište, gdje su mi žene pružile prvu pomoć i dale mi vode. Ujutro sam prebačen u bolnicu.”

MLADENKO LAZIĆ: „Poslije toga sam uz pomoć dvojice rezervista ušao u prodavnicu Šipad, gdje mi je pružena prva pomoć, a ubrzo su stigla dva civila, koji su mi previli koljeno gdje sam ranjen, kasnije me smjestili u jedno civilno vozilo i odvezli u bolnicu.”

RADOVAN KRSTIĆ: „Sjećam se da su neke žene željele da mi pomognu ali mi nisu smjele da priđu, vjerovatno su se bojale. Kad je već skoro počeo padati mrak, meni su prišli neki ljudi koji su bili u civilu i uniformama, a jedan od njih, koji je bio u civilu, prišao mi je, prerovio me, i bez ikakvog razloga pucao mi iz pištolja u usta.”

BLAGOJE LJUBOJEVIĆ: „Meni je ukazana ljekarska pomoć, a kasnije sam prebačen u bolnicu na Gradini.“

MIRKO LUKIĆ: „Po onom mraku krenuo sam prema bolnici na Gradini uz korito rijeke Soline, gdje su me zaustavila trojica teritorijalaca, ukazali mi prvu pomoć, ukratko me ispitali o ovom događaju, a nakon toga prebacili u bolnicu na Gradini.”

VOJISLAV MIHAJLOVIĆ: „…tada su došli civili koji su nam pružili prvu pomoć.”

RADIVOJE ŽIVKOVIĆ: „Meni su dvojica milicionera prišla i pomogla, smjestili me u kola hitne pomoći i odvezli me u bolnicu.”

NENAD DRAGIĆ: „Odmah je došao drugi teritorijalac, koji mi je pomogao, sjećam se da su me smjestili u jugu, zatim u pežo, pa su me prebacili prvo u Dom zdravlja, a kasnije u bolnicu na Gradini.”

ZORAN VUKOJEVIĆ: „(…) Onda sam otrčao do prodavnice Šipad, gdje su nam neki civili pružili pomoć, a kasnije nas prebacili u bolnicu na Gradini.”

ZORAN TODOROVIĆ: „Ušao sam u haustor najbliže zgrade, gdje sam zatekao civilna lica koja bježe u sklonište kao i dva teritorijalca, sa kojima sam zajedno otišao do skloništa. Odatle su me odvezli u bolnicu.”

MILENKO SINANOVIĆ: „Ja sam se sklonio u Dom „Vojo Perić”, gdje je vaspitač odmah pozvao hitnu pomoć, koja je nakon izvjesnog vremena stigla i odvezla nas na Gradinu.”

VIDAK TRIFUNOVIĆ: „Otišao sam u jedan frizerski salon, gdje su me zarobili teritorijalci, te mi je odmah ukazana prva pomoć, a kasnije su me prebacili u bolnicu.”

MILADIN ĆOSIĆ: „(…) Ja sam nogama otvorio vrata i pobjegao u jedan ulaz gdje su bili teritorijalci, pa sam se sa njima zadržao jedno vrijeme, nakon čega su mi ukazali prvu pomoć. Poslije toga ja sam prebačen u bolnicu na Gradini.”