DENACIFIKACIJA NJEMAČKE
Denacifikacija (Entnazifizierung) je naziv za Savezničku inicijativu oslobađanja njemačkog i austrijskog društva od nacionalsocijalističkog utjecaja. Zakonom o likvidaciji nacizma i militarizma iz 1946. godine bili su određeni različiti stepeni odgovornosti pripadnika nacističkog pokreta (glavni krivci, aktivisti, manji krivci i podanici), a svaki Nijemac stariji od 18 godina morao se podvrgnuti denacifikaciji. Pripadnicima onih organizacija koje je vojni sud u Nürnbergu proglasio zločinačkima (vodeće tijelo Nacionalsocijalističke stranke, Gestapo, SD, SS) je suđeno, a ostalim nacistima bavili su se odbori za denacifikaciju. Ukupno je samo u tri zapadne okupacione zone do kraja 1949. godine sudski postupak denacifikacije prošlo oko 2,5 miliona Nijemaca, od čega je više od polovine označeno sljedbenicima (Mitläufer), a 35% ih je oslobođeno svih optužbi. Više od 800 ljudi je osuđeno na smrt.
Sličan se proces odigrao i u sovjetskoj okupacionoj zoni. I tamo je došlo do sudskih postupaka protiv saradnika hitlerovog režima, pri čemu je u tom dijelu zemlje često i samo članstvo u Nacionalsocijalističkoj stranci NSDAP bio dovoljan razlog da se nekoga proglasi krivim i zatvori. Više od 150.000 ljudi je bilo internirano u logore, između 50 i 80 hiljada je tamo ostavilo svoje živote – najvećim dijelom uslijed teških zatvorskih uvjeta i bolesti.
Program denacifikacije Njemačke naložio je uklanjanje nacističkih imena s javnih trgova, gradskih ulica i drugih mjesta. Američki, sovjetski i britanski vojnici oduševljeno su uklonili nacističke simbole i preimenovali javne prostore. No, bilo je i građana Njemačke su govorili da okupatorski američki vojnik skida tablu sa imenom vođe Njemačke nacije a postavlja tablu sa imenom svog zločinačkog predsjednika koji je naredio bombardovanje njemačkih gradova i ubijanje civila u njima.
No početkom 1950ih godina, uporedo sa zaoštravanjem odnosa između Zapada i Sovjetskog Saveza te nastanka tzv. Hladnog rata, dolazi i do promjene odnosa prema nekadašnjim aktivnim suradnicima nacističkog režima. Sve više sljedbenika i manjih prestupnika ponovo je uključivano u državne strukture i nastavljalo svoju raniju karijeru: od pravnika, državnih službenika i nastavnika, pa sve do političara ili umjetnika.
A već sredinom 1951. je denacifikacija i službeno okončana donošenjem „Zakona o završetku procesa denacifikacije“. Čišćenje Njemačke od nacizma bilo je i ostalo minimalno i selektivno. To dokazuje i historijska činjenica o tome kako su poslijeratnu državu Zapadnu Njemačku dijelom stvarali i njome vladali Hitlerovi nacistički kadrovi u savezu s liberalnim i socijal-demokratskim krugovima. Prema nekim procjenama su tokom 1950ih godina više od dvije trećine službenika njemačkog Saveznog kriminalističkog ureda bili bivši članovi SS-a.
Savezničke trupe su nakon što su okupirali Njemačku organizovali radne akcije – otkopavanje masovnih grobnica i sahrana na dostojanstven način, čišćenje koncentracionih logora itd. Radne akcije su bile obavezne za sve Nijemce bez obzira da li je neko učestvovao u zločinu ili ne. Većina Nijemaca je živjela lagodnim životom i nije ni znala šta se radilo u njihovo ime i da nedaleko od njihovih gradova postoje koncentracioni logori, ali svejedno su svi morali učestvovati u radnim akcijama. Možemo li zamisliti radnu akciju u Bosni i Hercegovini: otkopavanja masovnih grobnica oko Srebrenice ili preuređivanja logora Manjača, Keraterm, Dretelj, Heliodrom i ostalih u muzeje?
Kao što znamo – historija se ponavlja. Sve što se događa sada, nekada se nekome već dogodilo. Na nama je da učimo od učiteljice života.
