DR. JOSEF MENGELE – anđeo smrti
Dana 7. februara 1979. godine u emigraciji u Brazilu umro je nacistički doktor Josef Mengele. Umro je za vrijeme plivanja u Atlantskom okeanu, vjerovatno od moždanog udara koji ga je paralizovao, što je dovelo do utapanja. Mengele, koji je bio poznat pod nadimkom Anđeo smrti, bio je Bavarac koji je doktorirao antropologiju na Univerzitetu u Minhenu, te medicinu u Frankfurtu.
Historija ga pamti kao najgoreg zločinca, koji je od ljekara postao čudovište i monstrum odgovoran za smrt 400.000 ljudi. Mengele je spadao u grupu eugenista koji su čvrsto vjerovali da čine veliku uslugu ljudskoj rasi tako što se rješavaju onih koje smatraju inferiornima. Eugenisti su bili naučnici u 19. i 20. vijeku koji su vjerovali da ljudska vrsta može postati bolja ako se njezino širenje strogo kontroliše i ako se koriste znanja o genetici kako bi se selektovale poželjne nasljedne karakteristike, no metode kojima se to postiže kod ljudi vrlo su se brzo pokazale kao dubiozne.
Za vrijeme Trećeg Rajha Mengele je bio glavni ljekar u koncentracionom logoru Aušvic-Birkenau. Tamo je pri dolascima novih zarobljenika odlučivao ko će ići na prisilni rad, a ko odmah u plinske komore. Radio je medicinske eksperimente na logorašima, pri čemu su mu omiljeni bili jednojajčani blizanci, zbog njihove genetske identičnosti. Postoje mnoge priče o provođenju eksperimenata na operacionim stolovima bez primjene anestezije.
U svjedočenjima iz Aušvica se govorilo kako vozove pune Jevreja koji su svakodnevno pristizali u taj logor, Mengele nikada nije vidio kao zločin, već kao priliku. Zatvorenici su za Mengela bili beskrajna zaliha “svježe robe” na kojoj je mogao eksperimentisati. Na žalost zatvorenika, njegova je ambicija bila puno veća nego posvećenost doktorskim etičkim kodeksima i bio je uvjeren da radi za dobrobit čovječanstva i nauke.
Iako su Mengeleovi prijeratni postupci i način rada na Institutu u Frankfurtu bili po uzusima struke i, kažu naučnici, i danas bi se mogli priznati pod naučni rad, ono što je činio u Aušvicu nema opravdanja. “Ujak Mengele”, kako se sam nazivao dok je djeci dijelio slatkiše, inekcijom je ubrizgavao hemikalije i tintu u oči, radio operacije bez anestezije, nepotrebne transfuzije krvi, operacije promjene pola i brojne druge užase.
Kada je postalo jasno da će Njemačka doživjeti poraz u Drugom svjetskom ratu, nacistički zvaničnici su imali tri opcije – samoubistvo, zatvor ili bjekstvo. Mengele je pobjegao 17. januara 1945., deset dana prije nego što su sovjetske trupe oslobodile Aušvic. Potom su ga zarobili Amerikanci, ali ga nisu prepoznali i pušten je na slobodu u julu iste godine.
Sljedeće četiri godine radio je na jednoj farmi krompira na jugu Njemačke, a zatim je 1949. otputovao u Argentinu, gdje je živio neko vrijeme, a zatim u Paragvaju, gdje je na vlasti bio diktator Štrosner, njemačkog porijekla, i na kraju u Brazilu. Iako ga je tražilo više država, nikada nije uhvaćen, nikada nije odgovarao za svoje zločine i nikada se nije pokajao.
Iako su svima bile poznate njegove ratne aktivnosti i monstruoznosti, njemačka vlada nikada nije zatražila njegovo izručenje od Argentine. Ne samo to, već su mu čak i slali raznu dokumentaciju koja mu je trebala pomoći da ‘očisti’ svoje ime. U nekim dokumentima stoji da je njemački ambasador u Buenos Airesu čak dobio naredbu da se Mengelea tretira kao običnog građanina, jer niko nije dao nalog za njegovo hapšenje.
Izraelski Mosad je počeo potjeru za Mengeleom u šezdesetim godinama na osnovu dojava koje je dobio od Simona Vizentala, slavnog lovca na naciste. Međutim, nakon hvatanja Adolfa Ajhmana, glavnog organizatora holokausta, Palestina je postala glavna izraelska briga i Mosad se uglavnom bavio palestinsko-izraelskim pitanjem, pa Mengelea više niko nije spominjao. Tek povremeno su članovi izraelskog parlamenta koji su preživjeli holokaust insistirali da se lov na Mengelea nastavi.
Dr. Mengele se skrasio u Brazilu, gdje je živio do smrti u 68. godini života
