DŽIHAD PROTIV ANTANTE 1914. GODINE
Na samom početku Prvog svjetskog rata se činilo kako Osmansko Carstvo neće i ne može učestvovati u njemu. Rat je bio evropska stvar i imao je malo veza s osmanskim interesima, a svakoj od zaraćenih sila bilo je draže da moreuze, Bosfor i Dardanele, kontroliše jedno umiruće carstvo nego neka od suprostavljenih evropskih sila.
Kako su se rat i ratna diplomatija razvijali tako je ulazak Osmanskog Carstva u Prvi svjetski rat na stranu Centralnih sila bio sve izgledniji. Uprskos stalnom naglašavanju neutralnosti od strane državnog vrha, veze koje je Carstvo imalo s Njemačkom dale su naslutiti da će se Osmanlije uskoro samovoljno i uz pritisak Njemačke uplesti u sukob. Svu moć Osmanskog Carstva u svojim su rukama držala tri čovjeka – Enver-paša, Talat-paša i Džemal-paša uz tradicionalnu, ali simboličnu vlast sultana, Mehmeda V. Enver-paša je bio ljubitelj Njemačke, a naročito njemačke vojske i bio je odlučan da Osmansko Carstvo uvede u rat na strani Centralnih sila. Osim toga, Enver-paša je, kao ministar rata, bio svjestan činjenice da je osmanska vojska bila gotovo u potpunosti opremljena njemačkim ratnim materijalom i uvježbavana od strane njemačkih vojnih stručnjaka. Smatrali su da je to pravi put za povratak izgubljenih provincija i povratka uticaja na Bliskom istoku. A upravo je ulazak Osmanskog Carstva pretvorio evropski rat u pravi svjetski sukob.
Dana 2. augusta 1914. Enver-paša je u Istanbulu s Njemačkom potpisao tajni sporazum kojim se Carstvo obavezalo na nastavak vojne saradnju s Njemačkom i da će ući u rat ukoliko se Rusija uplete u sukob između Austro-Ugarske i Srbije.
Svjesni važnosti geostrateškog položaja Osmanskog Carstva i prilike koja im se nudi, Nijemci sve jače pritišću vladu u Istanbulu da objavi ulazak u rat, ali državni vrh odbija se izjasniti do kraja.
Dana 11. augusta 1914. dvije njemačke krstarice, Göben i Breslau, uplovile su kroz Dardanele i usidrile se u istanbulsku luku. Njemačke krstarice su u početnim ratnim danima plovile Mediteranom skrivajući se od britanske mornarice pa su „sasvim slučajno“ potražile sklonište u turskim vodama. Pošto je Osmansko Crstvo u tim trenucima još uvijek bilo neutralno, sile Antante su žestoko protestovale protiv prisutnosti njemačkih ratnih brodova u Istanbulu jer time se narušava neutralnost Carstva. Pritisnuti sve glasnijim protestima Nijemci brodove „prodaju“ Carstvu uz argument da se time nadoknađuje gubitak već plaćenih krstarica koje joj je Velika Britanija nekoliko mjeseci ranije odlbila isporučiti. Bila je to fiktivna prodaja i nije mogla nikoga zavarati iz razloga što je na brodovima zadržana kompletna njemačka posada.
U noti objavljenoj 30. augusta tri sile Antante izjavljuju da su spremne garantovati teritorijalnu cjelovitost osmanskog teritorija, a zauzvrat traže striktnu neutralnost i povlačenje njemačke vojne misije iz Turske. No, Enver-paša je uspio ishoditi da Vlada odbije notu.
Tromjesečnu raspravu i kolebanje osmanske vlade Njemačka je odlučila prekinuti te samo jednim činom prisiliti Osmansko Carstvo da uđe u rat. Göben i Breslau su 28. oktobra 1914. isplovili iz istanbulske luke u Crno more te bombardovali ruske gradove Odesu, Sevastopolj i Novorosijsk. Osmanska vlada je time stavljena pred svršen čin i koliko god pokušavala uvjeriti Antantu da nije umješana u ratni čin njemačkih brodova povratak više nije bio moguć. Brodovi su formalno pripadali osmanskoj mornarici i napali su ruske gradove ploveći pod turskom zastavom. Rusija je 4. novembra objavila rat Osmanskom Carstvu, a sljedećeg dana učinile su to i Francuska i Velika Britanija.
Ulaskom Osmanskog Carstva u rat na strani Centralnih sila najviše se okoristila Njemačka. Carstvo je zabranilu plovidbu Bosforom i Dardanelama svim ruskim, francuskim i britanskim brodovima.
Vjerske starješine su 16. novembra 1914. pozvali sve muslimane da učestvuju u svetom ratu (džihadu) protiv nevjernika te time unijeli nemir u one francuske i britanske kolonije u kojima je većinom živio islamski svijet. Osmansko Carstvo u to doba prostiralo sve do Persijskog zaljeva i Indijskog okeana. Naime, Carstvu su još uvijek pripadali teritoriji današnjeg Iraka, Sirije, Izraela, Palestine, Jordana, Armenije, dobrog dijela Arabije, pa čak i dijela dalekog Jemena.
Džihad je proglasio šejh-ul-islam. To je bila titula vrhovnog vjerskog vođe u Osmanskom Carstvu. Poziv na Sveti rat nominalno je obvezivao SVE muslimane u čitavom svijetu! Naime, Osmansko Carstvo smatralo se zaštitnikom islama, a sultan je ujedno bio halifa (nasljednik ili predstavnik Muhammeda a.s.).
