Feldmaršal Svetozar Borojević – Lav sa Soče
Svetozar Borojević od Bojne (13. 12. 1856., Umetić – 23. 05. 1920., Klagenfurt), bio je austrougarski vojskovođa (Feldmaršal) i jedan od komandanata austrougarskih jedinica na Istočnom frontu u Galiciji protiv Rusije 1914. – 1915. i Jugozapadnom frontu na rijeci Soči protiv Italije 1915. – 1918. gdje su se mahom borili Bošnjaci, pripadnici austrougarske vojske.
Njegova vojna karijera počela je u 52. ugarskom pješadijskoj pukovniji sa kojom je 1878. učestvovao u okupaciji Bosne i Hercegovine, a zbog pokazane inicijative u osvajanju Sarajeva, odlikovan je iste godine Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). Dana 01. 05. 1880. slijedilo je unapređenje u natporučnika.
Godine 1884. završio je Ratnu školu u Beču, nakon čega prelazi na dužnost u Komandi 15. armije u Sarajevu te je 1886. dobio čin glavnoštabnog kapetana.
Po izbijanju Prvog svjestskog rata bori se na Istočnom fronu a u maju 1915. s dijelom svoje Treće armije poslan je na Italijanski front gdje je preuzeo zapovjedništvo nad Petom armijom s kojom je organizirao uspješnu odbranu protiv brojnih italijanskih napada. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za odbranu, Borojević je insistirao na ostanku, uzdavajući se u borbenu motivaciju bošnjačkih, slovenskih i hrvatskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među vojnicima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao komandu nad frontom na Soči.
Borojevićeve jedinice su odbile jedanaest od ukupno dvanaest napada italijanske vojske, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici naročito voljeli i prozvali Naš Sveto. Za junaštvo u borbi, 1916. dobio je najviši generalski čin – general armije (Generaloberst), a slijedeće godine preuzeo je komandu nad cijelim Jugozapadnim frontom.
Dana 01. 02 1918. godine godine postao je feldmaršal, te je odlikovan brojim medaljama. Na frontu je ostao do novembra, a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog haotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske. S dužnosti je odstupio u decembru 1918. godine, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj Državi SHS. No, kao visoki austrougarski oficir bio je nepoželjan u jugoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen, a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne penzije.
Nakon penzionisanja, neko vrijeme boravio je u Beču, a onda se odselio u Klagenfurt. Umro je u bolnici u Klagenfurtu u maju 1920., nakon moždanog udara. Sahranjen je na gradskom groblju, ali njegovi su posmrtni ostatci u oktobru 1920. prebačeni u Beč i položeni u arkade bečkog Centralnog groblja.
Još od početka sukoba Borojević se našao na meti italijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Italijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Premda su među bošnjačkim i hrvatskim vojnicima na frontu šireni propagandni leci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerovatno bilo znatno nepovoljnije za novu državu da je italijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.
Danas je njegova rodna kuća u Hrvatskoj u ruševnom stanju a njegovo ime kao jedinog feldmaršala slavenskog porijekla gotovo je zaboravljeno… valjda zato što je bio Srbin.
