BIJELJINA 1992. – generalna proba agresije na RBiH
Negdje poslije ponoći 31. marta 1992. godine snažna eksplozija razbudila je Bijeljince.
Bačena je bomba u kafiću kod autobuske stanice. Šest osoba je povrijeđeno. Bombu je bacio Aleksandar Zekić. Dan poslije, 1. aprila 1992. Bijeljina je gorjela.
Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, jurišnik Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, krenuo je da izvrši Miloševićevu generalnu probu agresije na BiH. Bez većeg otpora Bijeljina je tada pala u ruke Arkanu.
Pod njegovom komandom bile su domaće jedinice koje su vodili Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković, a pomoć su im pružali šešeljevci na čelu sa četničkim vojvodom Mirkom Blagojevićem. Arkanovim zločincima na bijeljinskim ulicama direktno su komandovali Marko Pejić zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus.
Na meti su se prvo našli bogati Bijeljinci, a onda su krenuli ubijati svakoga na koga su naišli. Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini, ubijali su uglavnom one na koje su prstom pokazale komšije, bijeljinski Srbi.
Haški Tribunal navodi da je barem 48 civila ubijeno, od toga su 45 bili nesrbi. Civili su bili „politički vođe, biznismeni i drugi značajni Bošnjaci“, a među njima su bili i žene i djeca. Nekoliko Srba koji su htjeli zaustaviti ubijanja je također smaknuto. Žrtve su upucane „u grudni koš, usta, leđa ili glavu iz blizine“.
Iako je bilo i brutalnijih snimaka ratnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Nakon što je fotografija objavljena širom svijeta, Arkan je raspisao potjernicu za Havivom.
Ron Haviv bio je nezavisni fotoreporter i u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine objavili su svi važniji listovi u svijetu.
Visoka delegacija predvođena Biljanom Plavšić koja je priznala ratne zločine i osuđena za njih u Haškom tribunalu, došla je te 1992. godine u Bijeljinu. Nakon obilaska grada, Biljana Plavšić “zahvaljuje” Željku Ražnatoviću Arkanu, te proglašava “oslobođenje” Bijeljine, a što ostaje trajno zabilježeno televizijskim kamerama.
Svjedočenje Rona Haviva
O tome je Jusufu Trbiću, poznatom bijeljinskom novinaru, svjedoku i hroničaru “arkanijade” u Bijeljini, pričao i sam Ron Haviv, kada je 2. aprila 2005., nakon 13 godina, posjetio mjesto zločina na kojem je fotoaparatom zabilježio početak bosanskohercegovačke krvave drame.
– Kad sam stigao u Bijeljinu, pitao sam Arkana mogu li fotografirati radi dokumentiranja svega što će se dešavati sa srpske strane. Arkan je rekao da je to uredu, da mi vjeruje i odredio jednu malu vojnu jedinicu od oko 20 vojnika da idem s njima i da mogu raditi slobodno. Prešli smo do džamije prekoputa bolnice. Arkanovci su ušli u džamiju, popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu, a stavili srpsku. Pitao sam mogu li ih slikati i oni su mi dozvolili.
Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje vani i izašao sam iz džamije. Prekoputa džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su pripadnici Arkanovih “Tigrova” na mene povikali da ne slikam. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je bio još živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi arkanovaca, a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena, kazao je Haviv.
Šutanje mrtve žene i iživljavanje nad djecom u podrumima, izvođenje djece i strijeljanje pred kamerama i fotoaparatima bila je generalna proba rata. Bijeljina je bila proba kako će reagirati međunarodna zajednica. Kada je u Bijeljini prošlo sve kako su zamislili, onda se krenulo dalje prema Zvorniku i drugim gradovima Podrinja.
izvor: Patria
