GERNIKA – uništenje jednog grada
Gernika je grad u pokrajini Biskej u Baskiji. Nevelik grad i dan danas, ali za Baske izuzetno važan. U pitanju je sakralno naselje u kome se uzgaja sveti hrast Baska, koji se obnavlja vijekovima. Tokom španskog građanskog rata, smatrala se kao sjeverni bastion pokreta republikanskog otpora i epicentara baskijske kulture.
Republikanske snage bile su sastavljene od različitih frakcija (komunisti, socijalisti, anarhisti) sa širokim različitim pristupima vladavini i eventualnim ciljevima, ali kao zajednička opozicija nacionalistima. Nacionalisti, koje je predvodio general Francisko Franko, takođe su bili frakcionizirani, ali u manjoj mjeri. Tražili su povratak u zlatne dane Španije, zasnovane na zakonu, redosljedu i tradicionalnim katoličkim porodičnim vrijednostima.
U 1937. godini desničari su uz velike napore uspjeli da zauzmu većinu španskog priobalja. Baski su im bili na putu. Željni samostalnosti, kao uvijek kroz historiju, Euskadi (kako sebe zovu) nisu htjeli da drže stranu nijedne od zavađenih frakcija, mada im je lijeva vlast sigurno bila malo manje odbojna. Namjera generala Franka je bila da uništenjem duhovnog središta Baska slomi njihov moral.
U ponedeljak, 26. aprila 1937. godine bio je pazarni dan. Na ulicama Gernike bilo je više od 10.000 ljudi. Oko 16:30 sati, 24 aviona njemačke legije „Kondor“ i italijanskog „Dobrovoljačkog korpusa“ naoružani sa 22 tone teških i zapaljivih bombi, pod komandom pukovnika Wolframa von Richthofena bombardovali su Gerniku oko dva sata.
Njemačka, predvođena Hitlerom, je pružala materijalnu podršku nacionalistima i koristila je rat kao priliku za testiranje novih oružja i taktike. Kasnije, intenzivno zračno bombardovanje postalo je ključni preliminarni korak u „blitzkrieg“ taktici.
Bombardovanje je uništilo volju branilaca grada, i do 29. aprila Gernika je bila osvojena od Frankovih snaga. Napadi su uništili većinu grada. Tri četvrtine objekata je potpuno uništeno dok su ostale oštećene. Poginulo je oko 300 civila.
Danas grad Gernika ima Muzej mira i Park mira i zbratimljena je sa Drezdenom i Hirošimom, gradovima koji su također doživjeli razarajuća bombardovnja.
Gernika je ubrzo postala svjetski poznati simbol civilnog stradanja izazvanog ratnim dejstvima. Pablo Pikaso je trebao da naslika mural za paviljon Španske republike za veliku izložbu u Parizu, čije je otvaranje bilo predviđeno za ljeto 1937. godine. Premda isprva nije bio najsigurniji šta će naslikati, Gernika se nekako sama nametnula kao logičan izbor: instinktivni, direktan umjetnički odgovor na strahotu.
Pikaso je završio sliku 4. juna. Trebalo mu je trideset pet dana. Mada nikada nije volio da ga neznanci posmatraju dok radi, Pikaso je smatrao da ovoj slici mora dati što veći publicitet da bi podržao antifašističku borbu. Primao je kolege slikare, uticajne političare i poznate avangardne umjetnike. „Gernika” ga je učinila najslavnijim modernim umjetnikom koga su mladi voljeli onoliko koliko su ga fašisti i desničari mrzili.
Nakon što je pariska izložba završena, Pikaso je želio samo jedno – da „Gernika” ne ode u Španiju dok je zemlja pod Frankovom diktaturom. Tako je i bilo. Franko je tražio sliku, ali su se organizatori izložbe pobrinuli da se Franko ne dokopa „Gernike”, obrativši se njujorškom Muzeju moderne umjetnosti koji je slici praktično obezbjedio azil. Franko je umro, i nakon svrgavanja fašističke uprave, slika je 1981. godine izložena u Madridu, gdje se nalazi i danas.
Priča se da je za vrijeme Drugog svjetskog rata jedan njemački oficir u Parizu posjetio Pikasa u njegovom ateljeu. Kada je vidio fotografiju „Gernike”, oficir je upitao: “Da li je to vaše djelo?” Pikaso je na to odgovorio: “Ne, vaše je.”
I zaista jeste bilo.
