HADŽIBEGOV GRAD U HUTOVU – grad u kojem nikad nije bilo zmija
Hutovski stari grad ili Hadžibegov grad je smješten u općini Neum na uskoj cesti iz Stoca prema Neumu, u blizini Hutova, podno planine Žabe. Na autokartama najčešće se naziva Hadžibegov grad, u spomen Hadži Mehemed-bega Rizvanbegovića, njegovog zadnjega gospodara. Grad se nalazi na vrhu prevoja, kojim su prolazili karavani soli iz Stona prema unutrašnjosti.
O nastanku ovog naselja nema historijskih podataka, a ime grada potiče od latinskog naziva za sokola – Huti. Vjeruje se da je Huti bilo ime vlastelina koji je živio tu još u doba Rimljana. Tek 1990. godine arheološkim istraživanjima uz Stari grad u Hutovu pronađeno je prahistorijsko naselje u kojem je glavna građevina bila stražarnica koja je nadzirala cestu koja je prolazila kroz ovaj grad. U XV vijeku pao je pod vlast Osmanskog carstva.
Stari Hutovski grad je sazidan s tvrdim i visokim zidinama, te s kulama na svakom uglu. U sredini je velika kružna kula s prizemljem i dva sprata čvrsto ozidana i dobro utvrđena. Zanimljivo je da se gotovo pod svakom kulom nalazi malena podzemna prostorija s prozorčićem. U nju jedva stane čovjek u uspravnom položaju.Najvjerojatnije se radi o zatvorskim samicama.
Hadžibegov grad u Hutovuje je 2004. godine upisan u listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Hadži Mehmed-beg Rizvanbegović je 1802. godine postao kapetan Hutovske kapetanije. To je posljednja osnovana kapetanija u Bosni i Hercegovini. Za njegovo vrijeme carinska kula je pretvorena u utvrdu. Tu se do tada čuvao put i ubirala carina karavanima. Bio je kapetan sve do 1832. kada je ubijen, pretpostavlja se od polubrata Ali-paše Rizvanbegovića jer se borio na strani Husein-kapetana Gradaščevića.
Stanovnicima donje Hercegovine nije ostao u lijepoj uspomeni. Hadžibegova strahovlada nije bila u osvajačkom smislu nego u grijesima koje je počinio protiv tadašnjih žitelja Hutova. Opisuju ga kao tiranina, nasilnika, mučitelja neposlušnih seljaka i trgovaca, osobu koja je prijetila ljudima zbog čega su ga se ljudi bojali kao pakla. Tradicija ga opisuje kao halapljiva na žene, za koje bi kasnije prisilio mladiće da ih ožene. Za Hadžibega je vlastita supruga rekla Ili je šejtan ili je u njemu!
No u njegovim brojnim ratnim akcijama, žitelji Hutova su stajali rame uz rame s njim jer se pričalo da im nikada nije želio otimati zemlju, već im je i pomagao. S protivnicima s okrutno obračunavao: mučio, zatvarao u tamnice, a tijela bacao u brojne ponore okolo Hutova. Zbog tih sjećanja, narodne legende govore da i danas „putnik s nekim strahom prolazi kraj hutovske gradine, pa će mnogi govoriti, da je čuo glasove duša, koje vape za pomoć.“
Hadžibegovo je ime neizbježno u historiji hutovske tvrđave. Zanimao se za nauku, bavio se i astrologijom. Po planetama je često namještao svoje poslove. Budući da se pokazao i kao vrač, njegovi podanici su mislili da Hadžibeg ima nadnaravni dar kojim može rasplesti nešto iz budućnosti. Prilikom nekakve najezde zmija napisao je zapis na jednoj kamenoj ploči čime je istjerao sve zmije iz Hutova zbog čega do dana današnjeg nitko ne vidjaše zmije na Gradu. Zbog jednog uspješnog Hadžibegovog savjeta, ostala je u narodu izjava „Jest’ će kad ogladni ko’ Hadžibegova kučka!“.
Grad je napušten u vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875-1878 godine.
