HISTORIJA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

Genocid definiramo kao namjerno ubijanje ljudi zbog njihove pripadnosti nekoj rasi, vjeri, naciji ili čak političkoj stranci ili bilo kojoj drugoj društvenoj skupini, takodjer podupiranje takvih težnji koje dovede do akcije smatramo genocidom.

Genocid je počinjen u ratu u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima, a Srebrenica je najstrašniji dio tog genocida. Naime, genocid je niz akcija na političkom, propagandnom, društvenom i vojnom planu koje onda kulminiraju masovnim zločinima, koji onda prerastaju u genocid. Zločini u Srebrenici, Markalama, Prijedoru, Sanskom Mostu, Ahmićima, Kapiji, Brčkom, Vlasenici, Bratuncu, Bijeljini, Zvorniku, Višegradu i svim mjestima u našoj zemlji su dio genocida nad Bošnjacima.

 

PRVI GENOCID nad muslimanima događa se u periodu od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava velika kolektivna tragedija bošnjačko-muslimanskog naroda, koja se događa tokom i poslije velikog bečkog rata između Osmanskog carstva i Austrije. Posto su Osmanlije u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su vrlo brzo pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličku vjeru. Organizator ovog genocida bila je katolička crkva. Svi pomenuti krajevi bili su puni sa dosta spomenika islamske civilizacije: džamija, bezistana, hanova, biblioteka, karavansaraja, tekija, turbeta i medresa. Svi objekti su porušeni i uništeni a samo malom broju je promijenjena namjena. Za 160 godina vladavine muslimana u ovim krajevima nije porusena ni jedna crkva i katedrala, katolici uživali su sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Ulaskom Austrije u te krajeve primjenjuje se pravilo „čija država njegova i religija. U ovom ratu je Eugen Savojski 1697. godine spalio Sarajevo.

DRUGI GENOCID nad muslimanima događa 1711. godine uoči Badnje večeri. Ohrabreni vojnim uspjesima kršćanskih zemalja, crnogorski su pravoslavci namjeravali osloboditi se tako što bi domaće muslimane pokrstili ili ih zatrli. Te noći izvršena je takozvana „istraga poturica“, kada je hiljadu muslimana bilo pobijeno, a jedan mali dio izbjegao je u Nikšić. Organizator ovog genocida koji se dogodio na prostoru stare Crne Gore bila je pravoslavna crkva. Istragu poturica „opjevao“ i dokumentovao crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar Petrović Njegoš u „Gorskom vijencu“. On je time pružio epsku podlogu i paradigmu za sve buduće genocide nad Muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i BiH. Svoju vjersku mržnju prema Muslimanima Njegoš je iskazao i rasplamsao riječima: „Odža riče na ravnom Cetinju – zaudara zemlja Mu’amedom“! Crnogorci danas negiraju ovaj genocid i smatraju ga imaginarnim događajem.

TREĆI GENOCID nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao „generalno trebljenje Turaka – muslimana iz naroda“ događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. To je poznata buna protiv dahija. Ključnu ulogu u trećem genocidu nad muslimanima odigrala je pravoslavna crkva, srpski historičari, političari i pjesnici poput Njegoša. Nisu se zaustavili uništavanjem mjesta s muslimanskim stanovništvom u Beogradskom pašaluku, nego i u nahijama na desnoj strani Drine u Zvorničkom sandžaku, a zatim u nahijama na području predosmanske Bosne: selo Dobrun i kasabu Višegrad u Bosanskom sandžaku, te Rudo, Pljevlja, Prijepolje i Bijelo Polje u sastavu Hercegovačkog sandžaka. Najgore je stradalo Rudo, jer su zapalili i porušili čaršiju, sve četiri džamije, hanove, hamam, tekije i tabhanu. Novi Pazar je potpuno spaljen, a vidno su stradali Sjenica i druge kasabe i naselja u Novopazarskom sandžaku. Karađorđevi ustanici 1809. godine napali su u Sjenici ubili oko 5.000 muslimana.

Tada se javlja famozni glagol „očistiti“ a koristi ga Vuk Stefanović Karadžić koji kaže: „Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd.“ Konstantin Nenadović piše: „Ogorčeni Srbi i poslije toga klali su Turke, gdje su god koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku.“ Isti Nenadović dalje piše: „Kako (Karađorde) dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Soveta, rešeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste. (..) No kako je po odlasku Sulejman-paše još mnogo Turaka u donjem Gradu sa ženama i decom zaostalo, taj isti dan i u Beogradu rasplamti se osvetna seča Srba nad Turcima, kojoj osveti i gorkoj razjarenosti Srba ni same vojvode niti su smele niti mogle od toga Srbe uzdržati, i ta seča dva je dana trajala, tražeći i ubijajući sakrivene Turke po kućama. I samo oni su pošteđeni bili koji su se obećali pokrstiti…“

U oktobru 1813. godine 130.000 Bošnjaka pod vodstvom  Ali-paše Derendelije slama Prvi srpski ustanak i zauzima Beograd. Ovo oslobođenje Beograda, imalo je za Bošnjake i emotivan značaj.

ČETVRTI GENOCID nad Bošnjacima događa se između 1830-1867. godine kao posledica Hatiš-šerifa iz 1830. godine i njegova aneksa iz 1833. godine. Ovim dokumentom je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Tada su svi Bošnjaci protjerani iz Beograda, Užica, Sokola, Šapca. Sve protjerane muslimane Porta naseljava u Bosnu, gdje je za njih podigla dva naselja Gornju i Donju Aziziju tj. Bosanski Šamac i Orašje. Posebno teško stradalo je Užice koje je prema službenim podacima, godine 1834. imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, te 34 džamije.

PETI GENOCID nad muslimanima uglavnom Albancima i Bošnjacima događa se na prostoru Srbije i Crne Gore izmedju 1876. i 1878. godine. Nakon ustanka 1875, poznatog kao Nevesinjska puška, u julu 1876. godine  Srbija i Crna Gora objavile su rat Osmanskom Carstvu, sporazumijevši se da će prva anektirati Bosnu a druga Hercegovinu. Organizirani i predvođeni izvana, naoružani i dobro vođeni, ustanici su ubrzo zapostavili svoje prvobitne ciljeve, a akcija pobunjenih Srba svela se na paljenje kuća i sela, na pljačku i ubijanje bošnjačkoga stanovništva po graničnim krajevima Krajine i Hercegovine. Austrija je te ustanke iskoristila da ustvrdi kako je stanje kršćana u Bosni nepodnošljivo i da pokrene raspravu o budućnosti osmanske vlasti u njoj, a u vezi s cijelim tzv. istočnim pitanjem. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora stiču potpunu nezavisnost, ali uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Crna Gora proširila u Hercegovini (Nikšić, Grahovo, dijelovi Bileće i Trebinja). Grad Nikšić 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bošnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bošnjaka, jer su se nikšićki muslimani pokrenuli na veliki egzodus prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Za samo nekoliko godina u tim je krajevima nestalo Bošnjaka, zajedno s više stotina džamija i drugih spomenika islamske kulture.

ŠESTI GENOCID nad bošnjačkim narodom desio se za austrougarske vlasti u Bosni. Mada je Austrougarska posljednja pravna država koja je vladala u Bosni unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjerska, duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspolaživim sredstvima suprostavljali Austrougarskoj okupaciji. Zbog odlučnog otpora Bošnjaka austrougarskoj okupaciji izvršena su mnoga ubistva i likvidacije, sprovođena je germanizacija i uništavano bošnjačko biće i njegova civilizacija. Zbog svega toga, Bošnjaci su se masovno iseljavali u krajeve pod osmanskom vlašću. U tom periodu udio bošnjačkoga stanovništva u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine smanjen je za 7%, tj. s 39% na 32%.

SEDMI GONOCID nad muslimanima Sandžaka dešava se tokom i nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine. Odlikovao se masovnim ubistvima, pokrštavanjima, paljevinama i pljačkom. Odbijanje pokrštavanja i pravoslavlja značilo je sigurnu smrt. U mjestu Previji kod Andrijevice, ubijeno je 850 Bošnjaka koji nisu pristali na pokrštavanje. Za deset dana u Gusinju pokrstili su 12.500 Bošnjaka i Albanaca. Ovim genocidom rukovodio je Avro Cemović, vasojevički vojvoda iz Berana.

OSMI GENOCID nad muslimanima traje za vrijeme Kraljevine SHS 1918. do 1941. godine. Specifičnim genocidom mogu se smatrati sve odredbe Krfske deklaracije koja je stvorila Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, dok su drugi narodi bili osuđeni na nestanak. To se odnosi na Bošnjake, Albance, Crnogorce, Makedonce, Mađare… Stojan Protić, ministar u srpskoj vladi, a kasnije predstavnik ove vlade kod Jugoslavenskog odbora, godine 1917. u Nici je izjavio: „Kad pređe naša vojska Drinu, dat će dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset i osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.“ Život Bošnjaka i Albanaca u Kraljevini Jugoslaviji nije imao nikakvu vrijednost.

Jedan od najvećih zločina, za koji niko nije odgovarao, desio se u novembru 1924. godine u Šahovićima kod Bijelog Polja kada je ubijeno najmanje 600 muškaraca, žena i djece.

Sve je to imalo za cilj etničko čišćenje i izmjenu etničke karte. Tokom 1925. godine 50.000 Bošnjaka iselilo se iz nekoliko sandžačkih gradova za Tursku. Takođe, podaci govore da je u Hercegovini od kraljevih komita bilo je nekoliko stotina neriješenih ubistava nad Bošnjacima. Tako da se zbog ovih ubistava, protjerivanja i zastrašivanja etnička slika istočne Hercegovine promijenila na štetu Bošnjaka.

DEVETI GENOCID nad muslimanima desio se tokom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je ubijeno oko 100.000 Bošnjaka. Najmasovnije pokolje Bošnjaka izveli su bosanski Srbi organizirani u četničke jedinice, potpomognuti Srbima iz Srbije i Crne Gore. I dok su se bošnjački vjerski i politički prvaci zauzimali kod njemačkih i hrvatskih vlasti za bosanske Srbe, izlažući se vlastitom riziku, dotle su ih njihove komšije, za koje su se zauzimali, nemilosrdno klali.

U Instrukcijama, koje je sačinio Draža Mihailović 20. decembra 1941. godine, upućenim srpskim četničkim komandantima, stavka br. 4 nosi naslov „Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“. Zadatak je bio etničko čišćenje Sandžaka od bošnjačkoga življa i Bosne od bošnjačkog i hrvatskog življa.

U narednim mjesecima četnički komandanti iz Bosne i Crne gore šalju izvještaje Draži Mihailoviću gdje navode koliko je sela opljačkano i popaljeno a koliko civila poklano, bez obzira na pol i godine starosti. Najviše su stradali Foča, Pljevlja, Višegrad i Čajniče.

Treba naglasiti da su u prvim danima ustanka, uz četnike, pokolje vršili i partizani želeći na taj način privući Srbe u svoje jedinice a smatrajući Bošnjačke civile kao saradnike okupatora.

DESETI GENOCID nad muslimanima je najveći i najsuroviji. Počeo je aprila 1992. godine i trajao do 1995. godine. Ovaj rat se dugo pripremao, a odvijao se naočigled cijelog svijeta. Protiv jednog malog naroda u Evropi ratuju njegovi susjedi sa ciljem da ga u potpunosti unište. Međutim, po prvi put bošnjački narod u organizuje svoju vojsku, policiju i državu i suprostavlja se četvrtoj vojnoj sili u svijetu.

Ovaj genocid je najokrutniji, najsuroviji i najveći po razmjerama od svih dosadašnjih. U ovaj zločin bilo je uključeno sve srpsko i crnogorsko vodstvo, do najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. Namjera je svakako bila ostvarivanje Velike Srbije na granici Karlobag-Karlovac-Virovitica.

Deseti genocid nad bošnjačkim narodom još uvijek traje. Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga genocida, nažalost, danas su više nego očiti širom Bosne: nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke… Ujedinjene Nacije svojom sramnom odlukom da ne ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile – pridružile su se krugu učesnika u desetom genocidu nad Bošnjacima.