HUSEIN ef. ĐOZO – Titov najdraži Sturmbannführer
Husein Đozo je bio tabor-imam u Handžar diviziji, ali i intelektualac koji je ostavio dubok trag u životu bh. muslimana. Zbog saradnje sa nacistima odslužio je petogodišnju zatvorsku kaznu, a kasnije postao i lični prevodilac Josipa Broza Tita.
Husein ef. Đozo rođen je 3. jula 1912. godine u selu Bare kod Goražda. Školovao se u medresi Mehmed-paše Kukavice u Foči i Mehremića medresi u Sarajevu. Šerijatsku sudsku školu u Sarajevu završava 1933. a onda odlazi na Univerzitet el Azhar u Kairo, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet. Po povratku u Sarajevo radio je kao profesor arapskog jezika i u uredu reisu-l-uleme kao referent za obrazovanje. Služio je i kao vojni imam i kapetan Jugoslovenske kraljevske vojske. Bio je jedan od vodećih članova organizacije ilmije „El Hidaje“
Imam Sturmbannführer
Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”. U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Po Himlerovoj naredbi u gradu Guben, 100 km od Berlina, osnovan je institut za obuku vojnih imama za potrebe 13. SS divizije „Handžar“ i 23. SS divizije „Kama“. U tom institutu Waffen Sturmbannführer der SS, Husein Đozo je obučavao imame do kraja rata, pišuću razne brošure za vojnike. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: „Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.”
Đozo kao reformator
Poslije rata osuđen je na pet godina zatvora i gubitak časnih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je: „svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”. Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je u periodu 1950—1960 radio u Tvornici kožnih prerađevina, zatim u Upravi gradskih puteva u Sarajevu, a potom i kao viši knjigovođa u firmi „Metal” u Sarajevu.
I u komunističkoj Jugoslaviji, Đozo je nastavio svoj teološki rad. U rijaset islamske zajednice dolazi 1960. godine. Ono po čemu je posebno ostao poznat jeste njegovo pokretanje rubrike Pitanja i odgovori u tadašnjem „Glasniku, poznata kao „Đozine fetve“, posebno važna, naročito za obične muslimane sa kojima je putem ovih fetvi prof. Đozo direktno komunicirao.
Kroz svoje fetve ef. Đozo naglašava važnost i ulogu žene kao stuba porodice, usklađivanju kamatnog sistema sa islamom, potcrtava važnost moralnog i uzornog ponašanja imama. Piše i o odjevanju muslimana i naglašava da se muslimani trebaju nositi onako kako je to i uobičajeno u njihovim sredinama, vodeći računa o osnovnim uslovima kao što su halal odjeća, da nije uska, prozirna i provokativna. Bio je veoma strog i rigorozan kada su u pitanju neislamski običaji koji su se ukorijenili među muslimanaima u tadašnjem socijalistočkom društvu.
Tokom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća Đozo honorarno radi i kao profesor gazi Husrev-begove medrese gdje predaje ahlak, akaid, fikh, hadis, retoriku, usuli fikh, tefsir i vaz. Za presjednika Udruženja ilmijje u Socjalističkoj Republici Bosni i Hercegovini izabran je 1964. godine a 1970. godine pokreće list „Preporod“ čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. Interesantno je da je bio i Titov prevodilac na njegovim putovanjima po Arapskim zemljama. U periodu od 1976.-1979. godine Đozo je također iznova odgovorni urednik „Preporoda“.
Posebno je bitan njegov stav pri donošenju odluke da se zekat ili za muslimane obavezno izdvajanje dijela imovine u humanitarne svrhe, organizirano prikuplja preko Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, što je sačuvalo njene obrazovne institucije. Kroz institucije zekata i sadekatul-fitra došlo je i do ostvarenja zamišljenog. Otvoren je islamski teološki fakultet, a sarajevska medresa je neometano radila iznjedrivši mnoštvo imama koji su naknadno, nakon završetka raznih fakulteta diljem svijeta, postali veliki učenjaci i ulema koji su se Islamskoj zajednici stavljali na raspolaganje.
Sa otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine Đozo je redovni profesor na predmetu tumačenja Kur'ana.
Godine 1968, Đozo je uzburkao javnost u Jugoslaviji, nakon što je podržao bivšeg jerusalimskog muftiju Muhammeda Amina al Huseinija, starog prijatelja iz vremena Handžar divizije, kada je podržao njegov poziv u džihad protiv Izraela nakon šestodnevnog rata. Tada je i Titova Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa jevrejskom državom.
Umro je 30. maja 1982. godine, u Sarajevu, u svojoj 70. godini. Vrhovni sabor islamske zajednice je 6. oktobra 1990. godine donio odluku o potpunoj rehabilitaciji Huseina Đoze, a Fakultet islamskih nauka mu je u povodu njegove smrti posvetio prvi Zbornik radova. Danas se smatra jednim od najvećih i najuticajnijih bošnjačkih mislilaca prošlog vijeka. Odlukama Općinskog vijeća Goražda iz 1995. i 1996. osnovna škola koja je prije rata nosila ime „Nikola Tesla“ preimenovana je u „Husein efendija Đozo“.
