KAMPANJA STOTINU CVJETOVA – kineska sloboda izražavanja
U doba vladavine Mao Cedunga, rukovodstvo Komunističke partije Kine (KPK), pod vodstvom Maoa, pokrenulo je 1956. godine političku kampanju „Neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se takmiči stotinu škola mišljenja“.
Cilj Maove kampanje bio je da podstakne članove partije (posebno intelektualce), da iznesu nove ideje, da kritikuju loše stvari u društvu i da se posebno osvrnu na rad rukovodstva KPK, da bi se na taj način došlo do poboljšanja u sistemu i napretka u Kini. Očekivale su se blage i umjerene kritike.
“Može li se marksizam kritikovati?”, pitao je Mao. “Svakako može. Marksizam je naučna istina i ne boji se kritike. Da je to nije tako i ako bi ga kritika mogla svrgnuti, bio bi bezvrijedan“. Veliki dio naredna tri mjeseca Mao je naporno radio kako bi osigurao da ovi „cvjetovi“ procvjetaju. Uvjeravao je pisce da neće biti kažnjeni ili marginalizirani zbog toga što iznose svoje misli.
U prvih par mjeseci, kampanja nije dala značajnije rezultate. Kinezi su se suzdržavali da otvoreno kritikuju partijsku politiku i loše stvari u kineskom društvu, zbog straha od mogućeg kažnjavanja. Međutim, pod uticajem destaljinizacije i liberalnijih pogleda u komunizmu, kineski intelektualci i ostali građani su počeli slobodnije govoriti i otvoreno kritikovati.
Kritički talas bio je veoma snažan i „udarao“ je na pravo mjesto, kritičari su iznosili konkretne stvari i ideje. Milioni pisama počeli su se slivati u vladine kancelarije izlažući kritike o svemu, od kašnjenja javnog gradskog prevoza do Maoovog ponašanja. Mao je odbacio većinu kritika kao sebične, smiješne ili irelevantne. Ubrzo je kampanja „Stotinu cvjetova“ naglo obustavljena od strane samog vrha KPK.
Mao je na osnovu rezultata kampanje zaključio da u Kini ima još mnogo neprijatelja socijalizma i da je klasna borba daleko od završetka. Zato je pokrenuo novu kampanju protiv neprijatelja besklasnog društva. „Stotinu cvjetova“ ustupilo je mjesto novom čišćenju nazvanom „Anti-desničarski pokret“, pokrenut u ljeto 1957. Između 300.000 i 550.000 ljudi identifikovano je kao desničari, većinom intelektualaca, akademika, piscaca i umjetnika.
Svi oni koji su kritikovali partijsku politiku morali su pred komisijama da objašnjavaju svoje „pogrešne“ stavove. Ogromna većina njih je proglašena „buržoaskim desničarima“. Većina je javno diskreditirana i izgubila je posao, dok je manji broj bio poslan u radne logore na prevaspitavanje.
Nakon ovog događaja, zamrla je svaka kritička misao i niko se više nije suprotstavljao partijskim naređenjima i uputstvima… Ono što je započelo početkom 1956. kao obećanje liberalizacije i tolerancije, završilo je krajem 1957. progonima, prisilom i brutalnošću.
Dvije godine nakon smrti Mao Cedunga (1978), saopšteno je da je 97% „desničara“ bilo lažno optuženo i osuđeno.
