KATOLIČKO MISIONARSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI NEKAD I SAD – kako je Fata postala Ema
Fata Omanović, šesnaestogodišnja kćerka Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara otišla je iz roditeljske kuće u noći 2/3 maja 1899. godine. Taj bijeg se desio kao posljedica nagovora dviju katolkinja, Marije i Ruže Simičić, njenih susjeda, kako bi izbjegla dogovoreno vjenčanje.
Fata je pobjegla sa katolikom Ivanom Perićem. Brzo se pročuo glas da je ona u Dalmaciji i da je prešla na katoličanstvo. To je stvorilo gnjev u Mostaru u smislu da je na djelu bilo katoličko misionarstvo. Odmah je optužena austrougarska vlast zbog toga što je imala blag odnos prema katoličkoj crkvi i njenom misionarenju i propagandi.
Fatin otac Osman je 6. maja prijavio nestanak kćeri a mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džabić apeluje kod vlasti da se Fata pronađe i vrati roditeljima. Muftija Džabić bošnjačkom protestu protiv politike pokrštavanja dao je organiziran karakter. Iz ovog protesta je nastao pokret za vakufsko-mearifsku (vjersko-prosvjetnu) autonomiju, odnosno borbu protiv Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, kojim je začeto moderno političko djelovanje u Bošnjaka. Iz demnostracija koje se nastale zbog slučaja Fate Omanović nastala je prva bošnjačka stranka (MNO), čiji je lider bio Ali beg Firdus.
Vlastima ovaj događaj nije odgovarao i poduzete su mjere da se Fata pronađe, ali bez rezultata. „Kako se kasnije ispostavilo, djevojčica je bila smještena kod lokalnih časnih sestara i pokrštena! Jasno se vidi da se pokatoličenje izvršava nad malodobnicima, na pravno i djelatno nesposobnim osobama, da se izvršava načinom nedopuštenim u pravnoj državi. Roditeljima otimaju djecu, muževima žene, nasilno se ruše temeljni osnovi porodičnog i bračnog života”, pisali su bošnjački prvaci.
Fata Omanović se 1910. godine preselila se u Maribor u Sloveniji, gdje se pod imenom Ema udala za Slovenca Franca Prijatelja i rodila sina Nikolu. Godine 1940. preselila se u Trst, gdje se dala krstiti. Iste godine javila se obitelji, prvi put poslije bijega 1899., i u Ljubljani dala izjavu za novine, u kojoj je izjavila da je njezin bijeg i sve što je slijedilo bilo posljedica njezina slobodnog izbora, da niko nije na nju vršio pritisak.
Godine 1909. odvedena je Duda Zukić, kći Mehmedova iz Donje Drežnice u Metković i pokrštena. Još se pričalo da su katolici odveli dvoje malodobne djece (muško i žensko) iz porodice Beša u Baranima, u općini Stolac i da se nikad ništa nije saznalo o njihovoj sudbini.
Ova četiri slučaja su zaista eklatantni primjeri vjerske netolerancije i prozelitizma koji se nad Bošnjacima u Hercegovini počeo provoditi odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Taj prozelitizam i danas traje kroz „Sustav Katoličkih škola za Europu“ koji je na sceni u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini. Kroz perfidni način pružanja kvalitetnog obrazovanja u moderno opremljenim učionicama i prostorijama Bošnjačka djeca se na indirektan način uče katoličkom vrijednostima utemeljenim na načelima Evanđelja. I naravno, na hrvatskom jeziku.
Roditelji Bošnjačke djece će reći kako se u školi poštuju svi narodi i svi praznici, ali neće primjetiti da će kroz vannastavne aktivnosti djeca raspust imati za katolički božić, da će za sve katoličke praznike imati neradni dan, da će dostojanstveno obilježiti dane kruha, sv. Valentina i druge. Naravno, na samo ulazu u katoličke škole se nalazi ogromno raspelo, „sukladno obrazovanju pod jednakim uvjetima za sve učenike“.
Roditelji Bošnjačke djece će, dalje, tvrditi da u nastavi postoji i Islamska vjeronauka. Vjerujem, ali isto tako je poznato i da je broj Bošnjačkih učenika koji pohađaju Islamsku vjeronauku iz godine u godinu sve manji. Uostalom, katoličko misionarstvo je dugoročan proces. Prve generacije će svakako imati sistem prilagođen treuntnim uvjerenjima roditelja i okoline. Ali dugoročno gledano, već djeca bivših učenika ovog centra će manje ili nikako imati potrebu da svoju djecu upućuju na Islamsku vjeronauku. Za deceniju, dvije, potrebe za ovom nastavom skoro pa neće ni biti. Time će katoličko misionasrtvo u Bosni i Hercegovini u potpunosti ispuniti svoj prljavi naum, a to je odvajanje Bošnjačke, a dijelom i pravoslavne, djece od vjere u kojoj su rođeni.
Smiješno zvuči i opravdanje nekih roditelja koji tvrde da su ateisti i da njihova djeca ne pohađaju vjeronauk već neku etiku i moral. Ako ste ateisti zašto ste onda djecu dali svećenicima na edukaciju?
Da bi se uvjerili u ove tvrdnje, dovoljno je posjetiti web stranicu neke od katoličkih škola u Bosni i Hercegovini i pronaći Uredbu o odgoju i obrazovanju u sustavu katoličkih škola za Europu po kojoj ove škole rade. Dakle, ne poštuju se kantonalni pedagoški zavodi niti Zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju već tzv. Pedagoško vijeće katoličkih škola za Europu i pomenuta Uredba.
Evo još nekih zanimljivih detalja iz Uredbe po kojoj posluju škole u koju Bošnjaci šalju svoju djecu na „kvalitetno obrazovanje u moderno opremljenim prostorijama“:
Članak 1, stav 2
Sve osnovne i srednje škole u okviru Sustava obvezne su primjenjivati i poštovati načela i norme utvrđene ovom Uredbom i osigurati odgoj i obrazovanje pod jednakim uvjetima za sve učenike. (op. raspelo i Evanđelje za sve)
Članak 5, stav 2
Opći ciljevi odgoja i obrazovanja proistječu iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrjednota demokratskoga društva te vlastitih vrjednota Sustava, utemeljenih na načelima Evanđelja.
Članak 7, stav 1
Nastavu i druge oblike odgojno-obrazovnoga rada škole izvode na Hrvatskome jeziku i latiničnom pismu.
Članak 53
Udžbenici koje koriste učenici moraju biti tiskani na Hrvatskom jeziku u BiH; ako nema tiskanog udžbenika na Hrvatskom jeziku u BiH, koji uglavnom odgovara Nastavnom planu i programu Sustava, uzima se udžbenik na Hrvatskom jeziku tiskan u R Hrvatskoj. Iznimno, ako nema udžbenika na Hrvatskoj jeziku, a da je tiskan u BiH ili u R Hrvatskoj, tek onda se može uzeti udžbenik na nekom drugom jeziku.
Članak 101, stav 2
Posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa u školi za osobe koje sudjeluju u odgojno-obrazovnom radu s učenicima jesu moralne odlike i ljudske vrline, sukladne katoličkom nauku, poznavanje Hrvatskog jezika i latiničnog pisma u mjeri koja omogućava izvođenje odgojno-obrazovnog rada, odgovarajuću vrstu i razinu obrazovanja kojom su osobe stručno osposobljene za obavljanje odgojno-obrazovnog rada.
Član 102, stav 1
Radni odnos u školi ne može zasnovati osoba čiji su javno očitovani životni nazori u izravnoj suprotnosti s moralnim načelima katoličkog učenja.
***
Na kraju treba pitati roditelje bošnjačke djece „Zašto osjećate nelagodnost zbog toga što ste Bošnjaci i nelagodnost kada se trebate javno deklarisati kao Bošnjaci?“
Kao što dr. Ferid Muhić navodi, čini li vam se da je najbolje izbjeći to, ne reći da ste Bošnjaci. Vremenom ćete možda i sebe uvjeriti da to niste nikada ni bili, ili da to sve skupa nema nikakvog smisla, da je sva ta priča o Bošnjacima nevažna, da je budalaština, izmišljotina kojom nas političari zavađaju sa pripadnicima drugih naroda i cijepaju nam našu Bosnu i Hercegovinu.
A nama pripadnici tih drugih naroda u međuvremenu priredili par genocida, pobili nas preko stotinu hiljada, protjerali nas blizu dva miliona i poderali nam Bosnu haman na pola! A neki od nas i dalje smatraju da je bolje ne govoriti da smo Bošnjaci, kao da time kvarimo nekakvu idilu s njima? Pa im još i djecu dajemo!!!
U Bosni i Hercegovini (i izvan ove države), nikada nije bilo nelagodno biti Srbin ni reći da si Srbin: kao što nije bilo nelagodno biti Hrvat i reći da si Hrvat. I dobro je što je tako.
Tako je i sa prihvatanjem da si Bošnjak: Bitno je biti Bošnjak!
E ko je nama kriv pa ne znamo osnovati kvalitetnu obrazovnu ustanovu koja bi parirala katlickim skolama. Mi smo navikli da neko drugi radi za nas. A, sto je najgore, nase politicare uopste ne interesuju djeca i omladina jer ce oni ionako otici upravo zbog politike.