LOGORI ZA AMERIKANCE JAPANSKOG PORIJEKLA
Nakon što je Japansko Carstvo 7. decembra 1941. godine napalo Perl Harbur, prvi koji su stradali od atmosfere straha bili su Amerikanci japanskog porijekla. Japanci koji su živjeli u Sjedinjenim Državama su počeli bivati smatrani rizičnim po sigurnost zemlje. Gledani su sa sumnjom i strahom i čistom mržnjom jer su izgledali kao ljudi koji su bombardovali Perl Harbur. Rasistička histerija je rasla i rasla.
Ni u vojsci ni u Kongresu nije se skrivao rasizam, a predsjednik Frenklin D. Ruzvelt našao se pod pritiskom da dopusti odmazdu nad civilima japanskih korijena. Ukazom od 19. februara 1942. on proglašava određena područja na Zapadnoj obali vojnim zonama, na osnovi kojega je zatvoreno 6.300 Nijemaca koji su se zatekli u SAD-u i oko 3.000 američkih Italijana koji su također preko noći postali sumnjivi.
Najgore su, međutim, prošli građani japanskog porijekla. Dat im je rok od samo dvije sedmice kako bi prodali sve što su imali. Bili su u mogućnosti sa sobom ponijeti samo ono što su mogli. Najviše je „neprijatelja“ bilo u četiri zapadne države: Kaliforniji i dijelovima država Vašington, Arizona i Oregon.
Kriterij za odlazak u logor je bio isključivo rasni. Iako se uglavnom radilo o drugoj i trećoj generaciji japanskih imigranata, dakle rođenim Amerikancima, čak i oni koji su imali jednu šesnaestinu „japanske krvi“ morali su da su se smjestiti u sabirne logore. Od njih 120.000, dvije trećine bili su američki državljani.
Logori su bili okruženi bodljikavom žicom, a čuvali su ih naoružani čuvari na stražarskim kulama. Većina logora bila je smještena u pustinjskim područjima Arizone, po sparnim močvarama Arkanzasa, pustarama u Vajominga, Ajdahu, Juti, Koloradu, što je dodatno otežavalo životne uslove za Japance. Bijeg je bio praktički nemoguć. One koji su pokušali napustiti logore, stražari bi ubili.
U svim logorima vladala je ista situacija – previše ljudi skučeno na malom prostoru, što je neminovno rezultiralo epidemijama bolesti. Logorima su tako harale tifusna groznica, ospice, gripa, difterija i tuberkuloza. Dio logoraša u Arkanzasu obolio je i od malarije. Od svih ovih bolesti umrle su 1862 osobe. Hrana je bila raspoređena tako da je svaki zatvorenik dobio obroke u cijeni od 48 centi, svakog dana.
U istom razdoblju, u Kanadi je također bilo zatvoreno oko 23.000 Japanaca. Za razliku od SAD-a, gdje porodice nisu razdvajane, u Kanadi su muškarci odvajani od svojih žena i djece te poslani na težak fizički rad.
Dio zatvorenika oslobođen je do početka 1943., ali većini nije bio dozvoljen povratak njihovim domovima. Tokom 1944. američke vlasti odlučile su pustiti većinu zatvorenika na slobodu. Po otpuštanju iz logora dobili su 25 dolara i autobusku kartu. Oni koji su se vratili na Zapadnu obalu naišli su na ruševine, prodana imanja, uništene poljoprivredne mašine, dok su mnoge kuće bespravno zauzeli novi stanari. Samo je četvrtina predratnih američkih Japanaca uspjela vratiti svoju zemlju. Zadnji logor zatvoren je tek krajem 1945. godine
Američka vlada Ronalda Regana 1988. godine izvinula za te postupke, kazavši da su oni bili potaknuti rasnim predrasudama, ratnom histerijom i greškama političkog vodstva. Svakoj osobi koja je tada bila živa isplaćena je kompezacija od 20.000 dolara.
