LOV I RIBOLOV U SREDNJOVJEKOVNOM HUMU
Zahvaljujući svome geografskom položaju i geografskim osobenostima, Hum je predstavljao izuzetno pogodno područjc za lov i ribolov. U Humu je bilo divljači svih vrsta, slatkovodne i morske ribe. Lovom se bavila vlastela radi osiguranja kvalitetnog mesa za svoje dvorove, razonode i vježbanja oružja za ratne pohode i odbranu, a zavisno stanovništvo radi izvršavanja obaveza prema feudalnim gospodarima, osiguranje mesa za prehranu porodica i ostvarivanja prihoda. Vlastela se bavila isključivo lovom na krupnu, a zavisno stanovništvo na sitnu divljač.
Krupna divljač (jeleni, srne, divokoze, divlje svinje i rijetko medvjede, zbog opasnosti po život lovaca) i vukovi, koji su tamanjeni kao napast za stoku, lovila se na konjima ili pješice pornoću sokolova i pasa tragača iz rase hrtova, a kao oružje za ubijanje životinja služill su lukovi i strijele i koplja. Poslom uzgajanja sokolova i pasa bavili su se posebeno obučeni ljudi, sokolari i psetari. Podaci u Opširnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1475-1477. godine ukazuju na okolnost da su se poslom uzgoja sokolova bavili stanovnici čitavih sela, pa čak i nahija, koje su Osmanlije kao takve preuzeli.
Sitna divljač lovila se radi osiguranja mesa vlastelinskim dvorovima ili vlastitim domaćinstvima (zečevi i razne ptice: divlje patke, guske) i radi dobijanja krzna (lisice, vidre, dabrovi, kune, lasice, vjeverice), koje je prodavano i na taj način osiguravan značajan izvor prihoda.
Posebno su radi krzna bili zanimljivi dabrovi, kojih je bilo u velikom broju hercegovačkih rijeka. Po dabrovima naziv su nosili istoimena župa Dabar/Dabri u oblasti Hum, neki hidronimi i toponimi, koji ukazuju na njihovo prisustvo: rijeka Dbarčica i na njoj selo Dbar (prema turskom načinu izgovora danas Idbar) u župi Neretva, sela Dabrica kod Počitelja u župi Dabar/Dabri i istoimenog sela u župi Dubrava. Da li zbog prekomjemog izlovljavanja ili zbog smanjivanja šumskih površina, dabrovi su i u Hercegovini, kao i na čitavom Balkanskom poluostrvu rano iščezli.
Ptice za jelo (divlje patke i guske, liske i dr.) lovile su se u šumama, na jezerima (Boračko jezero, Durmitorsko jezero, jezero na rječici Bijeloj) i tzv. blatnim vodostajima (Buško blato, Hutovo blato, Mostarsko blato).
Humska oblast bila je bogata rijekama i jezerima. Veće rijeke bile su Drina i Neretva, a manje Lim, Piva, Tara, Ribnica, Bregava, Trebižat, Buna, Krupa, Trebišnjica i Cetina. Veća jezera bila su Boračko (župa Vrabač) i Durmitorsko (župa Piva), dok je manjih jezera bio veći broj. Ribolov na rijekama i jezerima obavljao se pomoću udica, a na moru pomoću mreža koje su se bacale u more iz barki.
Ribolovom su se bavili svi zavisni stanovnici, kako zemljoradnici tako i stočari, ali se rano razvilo i kao posebno zanimanje, naročito na moru. Ovi posljednji ribu su davali dvoru humskih gospodara i dvorovima ostalth vlastelina, ali su je i prodavali na trgovima i tako ostvarivali značajan prihod za svoja domaćinstva.
