MARTOVSKI PREGOVORI 1943. – nikad zaživljena saradnja partizana i Nijemaca
U rano jutro 11. marta 1943. tri prilike su išle pješke od Jablanice ka Prozoru: član Vrhovnog Štaba NOVJ Milovan Đilas, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović i šef partizanskog pravosuđa Vladimir Velebit. Tako su počeli poznati Martovski pregovori partizana sa njemačkim okupatorom. Neposredan povod – razmjena zarobljenika; zadnja namjera – kupovanje vremena. Započeti u Gornjem Vakufu, pregovori su nastavljeni u Sarajevu i Zagrebu.
Uvertira pregovorima desila se 4. marta 1943, kada su u jeku bitke na Neretvi, partizani zarobili njemačkog majora Artura Štrekera, komandanta 3. bataljona 738. puka, i odlučili da zbog teške situacije na ratištu iskoriste to zarobljavanje za kontakt i pregovore sa Nijemcima. Vrhovna komanda njemačkih trupa u Zagrebu je prihvatila pregovore o razmjeni zarobljenika. Popović (čiji je identitet Nijemcima bio poznat), Đilas i Velebit (koji su bili pod pseudonimima) se iz Prozora odvezeni u Gornji Vakuf gdje su otpočeli pregovore sa generalom Dipoldom, komandantom 717. divizije.
Velebit je Dipoldu predostavio teme o kojima je došao da pregovara, međutim, general Dipold je partizanskim emisarima rekao da on nema ovlaštenja da pregovara sa njima i uputio ih je na svoje nadređene u Sarajevu i Zagrebu. Generalu Aleksanderu Leru je stigla sljedeća poruka: ”Oni izjavljuju da se ne bore protiv hrvatske države, i niukom slučaju protiv Nijemaca, već isključivo protiv četnika. Oni su spremni da sa oružjem u ruci istupe protiv svakog neprijatelja na kojeg mi ukažemo, pa isto tako i protiv Engleza prilikom iskrcavanja. Ovi parlamentarci ne nose sovjetske zvijezde na kapi, već oznaku “M” koja vjerovatno treba da znači “Maček”.
Naime, 1943. godine se realno očekivao desant zapadnih saveznika u Dalmaciju. U strahu da će iskrcavanje saveznika značiti i razoružavanje partizanskog pokreta, Josip Broz se odlučio na pregovore sa Nijemcima jer su zapadni saveznici tada još uvijek podržavali Vladu u Londonu i Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnike Draže Mihailovića.
U Gornjem vakufu je sastavljen memorandum u kojem su, osim razmjene zarobljenika i primirja, naveli i dvije interesantne tačke. Treću, gdje je se tražio prekid neprijateljstava, priznanje NOVJ kao zvanične strane u ratu i podijela teritorije na interesne zone. U četvrtoj tački Memoranduma stoji da Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije smatra četnike glavnim neprijateljima. Poslije predaje Memoranduma, partizanska delegacija je ostala u Gornjem Vakufu da čeka njemački odgovor. Kako do 14. marta partizanskoj delegaciji nije saopšten njemački odgovor, Koča Popović je odlučio da se vrati u svoju diviziju dok su Đilas i Velebit odvedeni u Sarajevo.
U Sarajevu je njemačka strana prihvatila razmjenu zarobljenika i tada je za 25 njemačkih zarobljenika razmjenjeno za zarobljene partizanske rukovodioce i aktiviste uključujući i Hertu Has, suprugu Josipa Broza Tita. Nijemci su tada tražili da partizani u Slavoniji obustave akcije na pruzi Beograd-Zagreb dok je Tito (kojem je Đilas 17. marta prenio dosadašnje rezultate pregovora) tražio da Nijemci prekinu ofanzivu, što se nakon toga i desilo. Poslije toga su uslijedili susreti i pregovori u Zagrebu.
U Zagrebu, u hotelu Esplanada, oni su vođeni između njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj, Gleza fon Horstenaua i Đilasa i Velebita sa partizanske strane. Prvo je u Zagreb iz Sarajeva doletio Vladimir Velebit (pod pseudonimom Vladimir Petrović). Dozvoljeno mu je da pod njemačkom pratnjom šeta Zagrebom i tada su Nijemci otkrili njegov pravi identitet nakon čega mu je bilo dozvoljeno da posjeti svoju porodicu. Đilas je (pod pseudonimom Miloš Marković) u njemačkoj pratnji preko Konjica došao u Sarajevo, a potom odletio u Zagreb na pregovore. Vladimir Dedijer je tvrdio da su Đilas i Velebit u pauzama pregovora šetali Zagrebom pod zaštitom Nijemaca, u partizanskim uniformama.
Kada je Tito obavijestio Kominternu o razmjeni zarobljenika i započetim pregovorima došlo je do drame. Drugovi u Moskvi su bili iziritirani činjenicom da se vode pregovori sa onima protiv kojih se narod bori, da se planira Titov odlazak u Zagreb te upozoravaju na politiku Nijemaca da unošenjem razdora žele lakše razbiti NOV i POJ te da nije dobro izazivati nezadovoljstvo protiv Engleza već da mržnja naroda mora ostati usmjerena isključivo prema Nijemcima.
Tito je istog dana objasnio Moskvi razloge pregovora sa Nemcima oko razmjene zarobljenika. U pismu je odbacio tvrdnju da želi da se sretne sa nemačkim predstavnikom u Zagrebu.
Smatra se da Tito rizikovao i borbu protiv Engleza ako bi oni mogli da ugroze njegobo preuzimanje vlasti nakon rata. Među partizanima je prvih godina rata nastala strahovita mržnja prema Englezima, što se ogleda i u jednoj od pjesama: „Partizani, spremite mitraljeze da čekamo kralja i Engleze”. Koča Popović je u svom dnevniku pisao da „poslije Njemačke, drugo mjesto u našoj mržnji zauzima Engleska“, jer je „učinila je sve da izazove građanski rat u Jugoslaviji, i da se narodnooslobodilački pokret ne održi“.
O ovim pregovorima je njemački ambasador u NDH Zigfrid Kaše 17. marta 1943. godine obavijestio svoje ministarstvo u Berlinu i predložio sklapanje trajnijeg sporazuma sa partizanima. Pošto je primio Kašeov telegram, Joahim fon Ribentrop je u svom odgovoru od 19. marta izrazio opreznost u namjere partizana i upozorio ga da kao njemački diplomata ne učestvuje u pregovorima sa „banditima“ i zabranjuje poštivanje dogovorenih odredbi. Istovremeno, Hitler naređuje pripreme za operaciju „Švarc“ sa ciljem razoružanja četnika i uništenja partizana.
Martovski pregovori su u Jugoslaviji dugo godina poslije Drugog svjetskog rata pedesetih godina 20. vijeka bili nepoznanica. Historičar Mišo Leković je još 1967. dobio od države zadatak da objavi razgovore, ali je to uradio tek poslije Titove smrti, 1985, u knjizi Martovski pregovori. Svoje poglede na Martovske pregovore dali su Koča Popović 1989. i Vladimir Velebit 2001. i u svojoj knjizi „Tajne i zamke Drugog svjetskog rata“ 2002. godine.
Čestitka za početak rada ?