MASAKR U SABRI I ŠATILI – zločin u zaštićenoj zoni UN
Masakr u Sabri i Šatili dogodio se u periodu od 16. do 18. septembra 1982. godine. Bio je to ratni zločin kojeg su počinili proizraelski falangisti, militantni libanski kršćani, nad palestinskim stanovništvom u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila u južnom Bejrutu u Libanu. Tada je ubijeno nekoliko stotina nenaoružanih žena, djece i staraca.
Liban je od svoje nezavisnosti (1943.) imao unutrašnje napetosti: muslimanima (60% stanovništva) je više odgovarao arapski uticaj (Egipat, Sirija, Iran) dok je kršćanima (40% stanovništva) više odgovarao uticaj Zapada (SAD, Evropa).
Kada je 1970. Jordan pod američkim pritiskom otjerao PLO (Palestinsku oslobodilačku organizaciju) sa svoje teritorije, organizacija vod vodstvom Jasera Arafata se smjestila u Liban i uzrokovala još veću nestabilnost između kršćana i muslimana nego prije. To je 1975. je preraslo u otvoreni građanski rat između PLO-a i falangista. Bombaški napadi i nasilje protiv civila postali su svakodnevica. Tada u Liban dolaze snage UN sa misijom razdvajanja sukobljenih strana.
Kako bi zaustavio napade PLO sa sjevera, Izrael je 6. juna 1982 godine vojno ušao na teritoriju Libana kako bi sa juga te zemlje protjerao PLO. Tom prilikom stvorili su savez sa falangistima. U avgustu je pod pritiskom Izraela, za novog predsjednika Libana izabran kršćanin Bašir Gemajel, sin osnivača falangi Piera Gemajela.
Pod američkim pokroviteljstvom, PLO je 1. septembra napustila Liban. Međunarodne snage sastavljene od Amerikanaca, Britanaca, Francuza i Italijana su također napustile Bejrut. Njihov posao je bio obavljen. No, Bejrutom su i dalje odjekivale snažne eksplozije.
U eksploziji auto bombe 14. septembra ubijen je predsjednik Bešir Gemajel. Odgovornost za atentat preuzela je prosirijska stranka. Izraelska vojska, želeći izvući korist za sebe, iskoristila je taj atentat kako bi ušla u Bejrut, što nije bilo u skladu s dogovorom o evakuaciji boraca PLO Jasera Arafata. Izrael je tvrdio da je želio „spriječiti prolijevanje krvi i osvetu“ te riješiti pitanje „200 palestinskih terorista“ koji su se navodno skrivali u izbjegličkim logorima u Sabri i Šatili.
Naime, izraelski ministar odbrane, Ariel Šaron je bio uvjeren da se u zapadni Bejrut vratilo oko 200 naoružanih Palestinaca i tada je došao na ideju da u potragu za palestincima ne pošalje izraelske trupe, nego naoružane falangiste koji 16. septembra ulaze u palestinske izbjegličke kampove u južnom Bejrutu.
Svoj bijes zbog nepronalaska naoružanih palestinaca, falangisti su iskalili na civilima, ženama, djeci i starijim osobama. Masovno ubistvo je trajalo dva dana. Kada je Šaron za to čuo, naredio je povlačenje.
Vijest o masakru u Bejrutu je obišla svijet. Hladnokrvno je ubijeno nekoliko stotina civila. Kasnije je izbrojano 800 tijela ubijenih, a vjerovatno je broj nastadalih i veći jer su počinioci žrtve budožerima skupili u masovnu grobnicu koju su kasnije prekrili ruševinama jedne kuće.
Počinioci, njih oko 150, bili su pripadnici milicije hrišćanskih falangista na čijem je čelu bio Eli Hobeika.
Službena istraga Izraela zaključila je 1983. godine da je ministar obrane Šaron imao „ličnu i indirektnu odgovornost“ za masakre, zamjerajući mu da nije učinio ništa da predvidi ili spriječi ubistva. Šaron je u februaru 1983. bio prisiljen dati ostavku.
Danas je Sabra siromašni kvart u kojem živi hiljade stranih radnika i libanski šiiti. U Šatili još živi oko 8300 izbjeglica.
Vođa jedinice koja je izvršila maskar Eli Hobeika, prvo je bio libanski ministar zadužen za pitanja izbjeglica, a 2002 godine je ubijen u bombaškom napadu.
Ariel Šaron, kojeg mnogi Palestinci i danas smatraju glavnim krivcem za te masakre i koji se od 4. januara 2006. nalazio u dubokoj komi, umro je 11. januara 2014. godine.
