MUSLIMANI I FORMIRANJE NDH

Desetog aprila 1941. godine formirana je tzv. Nezavisna država Hrvatska koja je bila pod ekonomskim i vojnim interesima sila osovine. NDH je bila klasični satelit sa osnovnom svrhom da služi aspiracijama i ambicijama Njemačke i Italije. Bila je to mješavina ideologija totalitarističkog, nedemokratskog i militarističkog usmjerenja koji je koristio mnoge pojmove karakteristične za tadašnju Evropu – kult vođe, rasistički pogledi, ksenofobija, nacionalni interesi. Nije ih karakterisala inteligencija već poslušnost.

Na Bečkoj konferenciji 20. aprila 1941 dogovoreno je da se NDH formira na teritoriji Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema. Radost kojom je ustaški vrh dočekao uključenje Bosne i Hercegovine u sastav Nezavisne države Hrvatske bila je pretjerana. Istina je da su granice mlade hrvatske države zadovoljile nacionalističke zahtjeve ali se nije moglo očekivati da će trećina stanovništva koju su činili Srbi mirno prihvatiti genocidne namjere koje su sprovodile ustaše.

Zbog toga je na svoju strenu trebalo pridobiti bosanskohercegovačke muslimane. Bosanskohercegovački muslimani, kojih je tada bilo nešto više od 700.000, proglašeni su najplemenitijim dijelom hrvatskog naroda, njegovim „cvijećem“ a Bosna i Hercegovina „srcem“ NDH.

„Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’“, pročitao je zagrebački muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom. Pavelić je još u svom prvom proglasu emitovanom preko Italijanskog radija pet dana prije proglašenja NDH, pozvao na ustanak „Hrvate, vojnike, katolike i muslimane“, a Kvaternik je na dan proglašenja uputio poseban proglas „hrvatskim muslimanima“ u kojem je kazao kako „junačke Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države“ pozvavši muslimane da „džamije i domove okite barjakom Allaha i milim hrvatskim trobojnicama“.

Članovi „Narodnog odbora“ smatrali su ulazak Bosne i Hercegovine u sastav Hrvatske države proglašene u Zagrebu „politički i ekonomski pogrešnim potezom, pa su prihvatili sugestiju tadašnjeg biskupa protestantske crkve i rukovodioca svih njemačkih organizacija u Sarajevu dr. Hamma da se podnese pismena predstavka preko Mjesne njemačke vojne komande nadležnim vlastima u Berlinu i da se zatraži da Bosna i Hercegovina ostane izvan NDH kao zasebno okupaciono područje“. Od reisu-l-uleme Fehima ef. Spahe zatraženo je da se Bosna ne pripaja novoj državi: „Ruku na srce reis efendija, ovo je dojučerašnja i današnja i vječna želja svakog bosanskog muslimana, pa i Vaša, a gospodin Hitler je mudar, uviđavan i pravedan državnik, kome je stalo do pravednog i trajnog mira na Balkanu. Hrvati su dobili što su tražili, ali što je naše, naše je!“, stoji u pismu u kojem muslimanski intelektualci mole reisa Spahu da od Nijemaca traži autonomiju za Bosnu.

Istovremeno, u Zagreb odlaze brojni dužnosnici Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, među kojima i jedan od prvaka Organizacije, Alija Šuljak, koji je održao „patriotski govor“ u kojem je iznio „nastojanja hrvatskog naroda za svojom slobodom i nezavisnošću“. Student Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, u ustaškom listu „Hrvatski narod“ objavljuje članak u kojem najavljuje skori dolazak u BiH „najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija“ s kojom u Sarajevo stižu i „odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost“. Spontano je utemeljen i „tajni akcioni odbor Hrvata nacionalista“ u koji su ušli prvaci Muslimanske organizacije Hakija Hadžić i Atif Hadžikadić, koji se sastaju sa Kvaternikom, Budakom i Pavelićem i zagovaraju ulazak Bosne i Hercegovine u sastav NDH.

Obzirom da ustaški pokret u Sarajevu nije imao brojnu organizaciju zakletih ustaša koja bi bila sposobna da sprovede u djelo zamisli ustaške vlade, Kvaternik i drugi ustaški funkcioneri su se oslonili na manji broj onih, odranije fašistički orijentisanih krugova, koji su djelovali u pojedinim hrvatskim organizacijama u oblasti kulture, sporta i sl., na dijelove desno orijentisanih pristalica HSS, i na dijelove hrvatski orijentisanih pristalica JMO, odakle se regrutuju prvi ustaški funkcioneri iz redova muslimanskog stanovništva.

Pavelić je po­kazao svoju trajnu naklonost muslimanima i prilikom imenovanja naj­viših državnih dužnosnika, kad je potpredsjednikom vlade imenovao dr. Osmana Kulenovića. Na dužnosti ga je zamijenio 7. novembra 1941. njegov brat Džafer-beg. Ujedno je 30. aprila objavio odredbu o preseljenju pot­predsjedništva u Banja Luku, kamo se Kulenović preselio već 4. maja. Ademaga Mešić  je bio doglavnik, Mehmed Alajbegović ministar vanjskih poslova dok je Hakija Hadžić bio imenovan ustaš­kim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. Svi oni, kao uostalom i čitava vlada, nisu imali nikakav uticaj, tj. vladali su samo onoliko koliko bi Poglavnik dopustio. Dužnost svih podanika NDH bila je da slijede Poglavnika.

Na temelju imenovanih predstavnika u vlasti činilo se da bi muslimani mogli podržati uspostavu nove države. Uprkos svemu tome, to se nije dogodilo. Velika većina muslimanskog stanovništva bila je isprva rezervisana, a vrlo se brzo pokazalo kako se oni, kao „Hrvati islamske vjeroispovijesti“, ne osjećaju ravnopravnim sa Hrvatima katolicima.

Falsifikovanjem historije i putem mitova prezentovana je činjenica da je Bosna i Hercegovina oduvijek hrvatska. To se vidjelo kada je 10. juna izvršena podjela NDH na velike župe. Od 22 velike župe, na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je sjedište sedam župa dok su neki njeni srezovi uključeni u župe sa sjedištem izvan Bosne i Hercegovine. Ova podjela je bila rigoroznija nego ona iz 1929. godine.

Na prostoru Bosne i Hercegovine bila su sjedišta sljedećih velikih župa: Krbava-Psat (Bihać), Sana-Luka (Banja Luka), Usora-Soli (Tuzla), Lašva-Glaž (Travnik), Pliva-Rama (Jajce), Vrhbosna (Sarajevo) i Hum (Mostar).

Kroz nazive velikih župa vidjelo se da se kroz vraćanja na srednjovjekovne nazive želi prikazati da je Bosna i Hercegovina oduvijek bila dio hrvatske teritorije.

Najniži porivi kojima su bili nošeni akteri ustaške vlasti i njihovi izvršioci – gradski ološ, manifestovali su se i u njihovim vandalističkim postupcima rušenja pojedinih objekata i istorijskih spomenika u gradu. U nizu zabrana i novih odredaba bila je i odluka Gradskog poglavarstva o izmjeni naziva gradskih ulica, trgova i mostova. Prema toj odluci, mnoga tradicionalna imena i nazivi zamjenjuju se novim imenima, uglavnom istaknutih fašista i visokih ustaških funkcionera. Takvi su nazivi: Obala Adolfa Hitlera, Musolinijevo šetalište, te ulice vojskovođe Slavka Kvaternika, profesora Hakije Hadžića, nadbiskupa Štadlera, nadbiskupa Šarića, Božidara Brale, Ademage Mešića, i dr. dok je ispred srpske pravoslavne crkve podignut veliki spomenik „njemačkoj pobjedi“.

Isto tako, posebnom odredbom, izmijenili su i naziv grada Sarajeva, odredivši naziv „Sarajvo“. 

Odmah po uspostavljanju ustaške vlasti počelo se sa donošenjem zakonskih odredbi kojim su ograničene slobode a posebice Srbima i Jevrejima. Njima je jasno stavljeno do znanja da im nema života u NDH.

Mnogi su se Bošnjaci, čak i prije Hrvata, zgrozili nad ustaškim zločinima te su se od njih ograđivali. Prvi su to učinili članovi Glavnog odbora „El Hidaje“, društva muslimanskih vjerskih predstavnika, Rezolucijom Glavne skupštine Društva muslimanske ilmije u avgustu 1941. godine u kojoj se osuđuju i oni muslimani koji su „na svoju ruku od svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili bilo kakvo nasilje“.

Slične rezolucije potpisali su do kraja 1941. i početkom 1942. ugledni Bošnjaci u nizu bosanskohercegovačkih gradova. Polovinom oktobra grupa uglednih sarajevskih Bošnjaka deklaracijom osuđuje ustaške zločine nad Srbima, a gotovo istovremeno mostarski Bošnjaci rezolucijom ističu „da su nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja i nasilna prevjeravanja koja su činjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima strana potpuno duši svakog muslimana”, pa zahtijevaju da „se zavede puna jednakost, red i zakonitost za sve bez obzira na vjersku i narodnu pripadnost”. Ove rezolucije donekle su oborile tvrdnje ustaške propagande da „Hrvati islamske vjeroispovjesti“ čine oslonac ustaškom poretku u Bosni i Hercegovini.

Kako je vrijeme odmicalo, lojalnost Bošnjaka sve je više dolazila u pitanje. Tako je Dido Kvaternik u martu 1942. u okružnici koju je slao nižim komandama zaključio kako je „u zadnje vrieme opaženo da su se odnosi između Hrvata katolika i Hrvata Muslimana promienili, na mnogim mjestima dapače i pogoršali tako da je znalo doći i do otvorenih sukoba i borbi između jednih i drugih…“, pa naređuje da se ubuduće „sva neslaganja i trzavice (…) imadu izbjegavati (…), a u slučajevima izazivanja (…) suzbiti najenergičnijim, dapače i drastičnim mjerama“.

Zapravo, „sukobi” o kojima svjedoči Kvaternik zapravo su odraz dubokih neslaganja bošnjačkog korpusa s ustaškom politikom. I Bošnjaci koji su ostali vjerni ustaškom režimu bili su nezadovoljni. Adaptacija zgrade Umjetničkog paviljona kralja Petra u zagrebačku džamiju („prekrasnu džamiju s tri minareta“) trebala je biti dokaz ravnopravnosti Hrvata muslimana s katolicima – da su „Hrvati-katolici i Hrvati-muslimani jedno“ te da se izgradnjom džamije Pavelićeve „riječi smjesta pretvaraju u djela i da od svega on najprije misli na potrebe hrvatskih muslimana“. O uspjehu toga plana i vjerodostojnosti Pavelićevih riječi svjedoči i činjenica da su tri minareta završena, a džamija posve stavljena u funkciju tek u avgustu 1944. godine.

Iako je ustaški vrh tokom cijelog perioda dobivao pouzdane informacije o raspoloženju Bošnjaka prema hrvatskoj državi, on sve do sloma NDH nije prestao insistirati na punoj lojalnosti i povjerenju Bošnjaka prema NDH. Posljednjih mjeseci NDH, otpor Bošnjaka je bivao sve veći, a naročito se ogledao kroz sve veći pristup muslimanskim milicijama i narodno-oslobodilačkom pokretu, koji su radili na rušenju ustaškog poretka. Kraj rata većinski broj Bošnjaka je dočekao u ravnodušnosti spram države čija je uspostava dovela do nezapamćene golgote njihovih sunarodnjaka.

 

izvori: „Hrvatski narod“, „Tko je tko u NDH“, Enver Redžić, Muhamed Hadžijahić, Zlatko Hasanbegović.