NESTANAK OSMANSKOG CARSTVA – smrt „Bolesnika sa Bosfora“
Prije 96 godina, 1. novembra 1922. godine, umro je „bolesnik s Bosfora“. Dijagnozu je postavio ruski car Nikolaj I, koji je sredinom 19. vijeka ovako nazvao propadajuće Osmansko carstvo. Bolest je trajala oko 70 godina, a gazi Mustafa Kemal-paša , poznatiji po imenu Atatürk, bio mu je dželat i patolog.
Osmansko carstvo osnovala su muslimanska plemena iz centralne Azije 1299. godine, s tim da je vrhunac doseglo u 17. vijeku kad se protezalo preko tri kontinenta. Od početka 18. vijeka Carstvo je gotovo konstantno ratovalo s evropskim državama, nizajući poraz za porazom. Osmansko carstvo je ostalo bez Egipta i većine Sjeverne Afrike do 1882. godine, kad su ih preoteli Britanija i Francuska, dok je Rusija pod svoje preuzimala, jednu za drugom, provincije istočne Anadolije.
Okončanjem Prvog svjetskog rata „Bolesnik s Bosfora“ je bio u taboru gubitnika, a pobjedničke zemlje su Turcima odredile sudbinu u žalosniju nego za Njemačku i Austro-Ugarsku, kojima barem nisu dirali glavne gradove. Osmansko carstvo je svjedočilo okupaciji Istanbula od strane francuske i britanske vojske. Osim toga, najavljeno je da grad i cijela zona tjesnaca u bliskoj budućnosti biti oduzeti zemlji i stavljeni pod međunarodnu upravu.
Mirovnim ugovorom iz Sevra (Francuska) većinu Osmanskog carstva su međusobno razgrabili Francuska i Engleska. Pariz je uzeo Siriju i Liban, ali i protektorat nad Tunisom i Marokom, a Britanci Palestinu i Mezopotamiju, a čak su uspostavili vojnu prisutnost u Egiptu, odnosno kontrolu nad Sueckim kanalom. Italija je dobila gotovo polovicu Male Azije s cijelom mediteranskom obalom i Antaliju.
Nešto je uzela Grčka, enklavu u Maloj Aziji sa središtem u Izmiru, drevnoj grčkoj Smirni, bivšim glavnim gradom rimske provincije. Niz neovisnih nacionalnih država planiralo je uzeti ostatke. Prije svega Armenija i Kurdistan. Konačno, otišlo je cijelo Arapsko poluostrvo, gdje se trebalo stvoriti nešto što se zove Hidžaz, što će kasnije postati Saudijska Arabija. Za Osmansko carstvo je sve ovo bilo vrlo ponižavajuće.
Jednom riječju, budućnost je bila prilično mračna. Snage urušenog Osmanskog carstva koje se nisu htjele pomiriti s potpunim porazom i punim uništenjem svoje nekada velike zemlje, odlučile su se suprotstaviti novom poretku, što je iznenadilo i obeshrabrilo pobjednike i poražene.
Gazi Mustafa Kemal-paša, vojskovođa koji stekao vojni ugled na bojnom polju kod Galipolja 1915. godine gdje je uspio odbiti invaziju Saveznika, pridobio je Turke na najjednostavniji mogući način – nacionalizmom. To nije bilo ništa novo, barem za vanjske posmatrače iz Evrope. Štoviše, usred formiranja nacionalnih država u Europi, Mustafa je ironično slijedio trend. Njegov slogan je bio jednostavan i svima razumljiv.
„Suverenitet pripada narodu zemlje, a osmanska dinastija je privilegije uzela silom. Putem nasilja su njezini predstavnici vladali turskim nacijom i održavali dominaciju deset vijekova. Sada je narod uskrsnuo pred uzurpatorima, uzimajući sebi za pravo da djelotvorno ostvari svoj suverenitet. Osmansko carstvo je propalo, a to je bilo prirodno za zaostalu državu“, ovih nekoliko redaka je suština poruke Kemala Atatürka.
Koristeći turski identitet kao tačku okupljanja, uspio je ujediniti bivše osmanlijske oficire pod svoju komandu u turskom Ratu na nezavisnost (1919-1922) i protjerati okupatorske snage sačinjene od Grka, Britanaca i Francuza. Do 1922., Kemal je uspio potpuno osloboditi Tursku od strane okupacije i iskoristio je priliku da uspostavi savremenu Republiku Tursku, koja je vođena od strane Velike nacionalne skupštine (VNS) u Ankari. Šef nove turske vlade je bio predsjednik, kojeg je izabirala VNS. Prirodni izbor je bio Mustafa Kemal, heroj Rata za nezavisnost.
Na prvi pogled se činilo da će nova turska vlada naslijediti Osmanlijsku vladu kao čuvara islama. Novi Ustav kojeg je napisala VNS u kojem se islam proglašava zvaničnom državnom religijom Turske i da svi zakoni moraju proći sigurnosnu provjeru grupe eksperata za islamski zakon, kako bi bili sigurni da oni ne budu u suprotnosti sa šerijatom.
Međutim, ovaj novi sistem vlade nije mogao funkcionisati, sve dok je postojala paralelna vlada u Istanbulu, koju je vodio Osmanski sultan Mehmed VI. Obje Vlade, i u Ankari i u Istanbulu, su tvrdile da imaju suverenitet nad Turskom, imajući otvoreno sukobljene ciljeve. Atatürk je eliminisao ovaj problem 1. novembra 1922., ukidajući Osmanski sultanat, koji je postojao od 1299., i zvanično prebacio vlast na Veliku nacionalnu skupštinu.
Nakon ukidanja monarhije Mehmed VI je morao otići iz zemlje, a Istanbul je napustio na britanskom bojnom brodu Malaya. Prvo je otišao na Maltu, koja je tada još bila pod britanskom vlašću. Ostatak života bivši sultan je proveo većinom na talijanskoj rivijeri. Umro je u ljetovalištu San Remo 1926. godine.
Njegovi demonstrativni koraci u stvaranju sekularne države, gdje moć potječe od turske nacije, savršeno su se uklapali u sliku svijeta koji je bio poznat i atraktivan vodećim evropskim pobjedničkim silama.
Sve je rađeno prema modelu jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa, što će kasnije postati slogan nadolazećih mračnih pokreta koji su ispisali najmračnije stranice svjetske historije. Povodom Atatürkove smrti 10. novembra 1938. godine, Hitler je rekao da mu je upravo on bio jedan od uzora u stvaranju Trećeg Reicha i izgradnje njemačke nacije.
Danas zemlju vodi „novi sultan“, Recep Tayyip Erdoğan, koji promovira politički islam i širenje utjecaja na zemlje i narode izvan granica Turske. Da li će se historija, kao i mnogo puta do sada, ponoviti?
izvor: Eugen Rogan, The Fall of the Ottomans
