PACOVSKI KANALI – bijeg ustaša preko Vatikana
„Nakon Drugoga svjetskog rata mnogi Hrvati su upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojemu su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine“, izvalila je Kolinda Grabar Kitarović tokom službene posjete glavnom gradu Argentine, Buenos Airesu.
Izjava predsjednice u trenu je postala predmetom ismijavanja na društvenim mrežama pa su mnogi primijetili kako su „prostor slobode“ i „svjedočenje domoljublja“ imali Ante Pavelić, Dinko Šakić, Branko Benzon, Ivo Rojnica, ali i brojni drugi članovi ustaške emigracije koji su pacovskim kanalima preko Vatikana i Španije utočište od pravde pronašli u Južnoj Americi.
Argentina je tada bila vojna diktatura generala Huana Perona, u mnogome slična s Mussolinijevom Italijom, u kojoj je Peron bio vojni ataše. Peronu je Italija bila inspiracija.
Pacovski kanali je uopšten naziv za mrežu bjekstva nacista, ustaša i drugih fašista iz Evrope po završetku Drugog svjetskog rata. Do 1946. vjerovatno stotine ratnih zločinaca i hiljade nacista je prebjeglo ovim putem. Papa Pije XII tvrdio kako „bi radije ugledao nacističke ratne kriminalce na brodovima ka Južnoj Americi i Novom Svijetu, nego da ih gleda kako trule po kaznenim kampovima Evrope i Amerike“.
Po završetku rata u Italiji, rektor Katoličkog istituta u Rimu, austrijski rimokatolički biskup Alojz Hudal, je posredovao za zatvorenike sa njemačkog govornog područja koji su držani u kampovima širom Italije. Hudal je iskoristio ovu poziciju da švercuje nacističke zarobljenike koji su privremeno držani u kampovima u Italiji bez papira, sa novim imenima.
Rimokatolički sveštenik Krunoslav Draganović smatra se ključnim akterom u uspostavljanju ovog kanala. Draganović je imenovan ispred NDH za savjetnika hrvatske delegacije pri Svetoj stolici. Prvi posao Draganovića je bio da spasi 500 kg ustaškog zlata, koje je ukradeno od žrtava u NDH. Zlato je preko Austrije dopremio u Vatikan, pa je zbog toga dobio nadimak – Zlatni Pop.
Po završetku Drugog svjetskog rata i za prebjegle ustaše u Italiji su otvoreni izbjeglički kampovi. Posao Krunoslava Draganovića je bio da pronađe visoke oficire i funkcionere, da za njih izradi nova dokumenta i da ih potom iz Italije i Austrije prebaci u Južnu Ameriku.
Od 1947. godine ovim kanalima su se služili i Amerikanci koji su u svojoj zoni u Austriji zadržavali neke zarobljenike i naučnike a koje su Sovjeti potraživali zbog ratnih zločina. Da se ne bi kompromitovali, CIA koristi usluge sveštenika Draganovića, i preko njega dragocjene naučnike kao turiste iz Italije prebacuje u SAD.
Najpoznatiji među izbjeglim pacovima koji su koristili ove kanale bili su: Adolf Ajhman, Klaus Barbi, Andrija Artuković, Ante Pavelić, Jozef Mengele i mnogi drugi.
