PAD DUBROVAČKE REPUBLIKE
Dubrovačka Republika postigla je nezavisnost od Venecije 1358. godine. Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti novac, dubrovačka se komuna od polovine XIV vijeka počela nazivati republikom (Respublica Ragusina). Njena teritorija obuhvatala je 1092 km2. U gradu je živjelo 5.000 do 10.000, a na teritoriju cijele Republike 35.000 do 45.000 stanovnika.
Četiri i pol vijeka Dubrovnik je plaćao malu godišnju taksu ili naknadu susjednim silama poput Mađara i Osmanlija, koji su im zauzvrat prepuštali da sami upravljaju kao aristokratska, pomorska republika. Službeni moto Dubrovačke Republike bio je “NONE BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO” (“Sloboda se ne prodaje za svo zlato svijeta”). Njena zastava ponosno je govorila: LIBERTAS (“Sloboda”).
Usponom Francuske Napoleonovim osvajanjima, Dubrovnik se nakon pada Mletačke Republike 1797. pretvorio u poprište diplomatskih, a potom i vojnih sukoba. Mirom u Požunu 1805. Austrija je prepustila Francuzima Dalmaciju i Boku, a na putu povezivanja tih područja našla se Dubrovačka Republika. U utrci za vlašću nad istočnom jadranskom obalom francuske trupe doprle su do sjevernih granica Republike, a ruska Baltička flota zauzela je Boku.
U opasnosti od ruske okupacije, Dubrovnik se 27. maja 1806. bez otpora predao francuskim vojnicima. Došlo je do opsade grada i borbe Francuza s Rusima i Crnogorcima. Pritom je teško stradao sam grad i njegova okolica.
U oktobru 1806. uz pomoć francuskog generala Marmonta neprijateljska je vojska istjerana s teritorija Dubrovačke Republike, a Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu. Veliki nameti za izdržavanje trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili ostalo u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem je prekinuta.
Bojeći se za vlastitu nezavisnost, dubrovačka vlastela pokušala je preko vrhovnih osmanskih vlasti održati samostalnost Republike, jer su bili pod osmanskim protektoratom. Francuska reakcija bila je brza, bezobzirna prema prema savezničkom Osmanskom carstvu te bez obzira na odnos Dubrovnika prema njoj 31. januara 1808. maršal de Marmont izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku.
Nakon ukinuća Republike 1808. Dubrovačko je područje s Bokom Kotorskom podvrgnuto Napoleonovu Talijanskom Kraljevstvu, a od 1810. do 1814. uključeno je u sastav francuskih Ilirskih provincija.
Pslije sedam godina francuske okupacije i neuspjeha Napoleonovog pohoda na Rusiju, dubrovčani 18. juna 1813. ustaju na opći ustanak. Uz pomoć britanske mornarice napadaju francuske trupe koje su držale Grad. Habsburško carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod paravanom da su došli pomoći svojim saveznicima, i okupiralo Dubrovnik.
Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, njena delegacija nije bila pozvana na kongres u Beču koji je raspravljao o Napoleonovom naslijeđu. Nijedna evropska država nije htjela stati u zaštitu dubrovačke nezavisnosti dok Osmansko carsvo nije imalo snage zamjeriti se zapadnim silama. Austriji naročito nije bilo stalo do obnove, jer se domogla cijele istočne jadranske obale.
Nakon Bečkog kongresa 1815. područje nekadašnje Dubrovačke Republike pripalo je Habsburškoj Monarhiji, koja je Dubrovnikom vladala sve do propasti Monarhije 1918. godine.
