PLEBISCIT U KORUŠKOJ – Celovec vs. Klagenfurt
Raspadom Austro-Ugarske 1918. pitanje južne granice Austrije ostalo je neriješeno. Dok su trajali mirovni pregovori, na liniji razgraničenja između novih država Austrije i Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca izbijali su povremeno incidenti, koji su u aprilu 1919. prerasli u veći sukob. Primirje je uspostavljeno tek 04. juna 1919., a istoga je dana na Mirovnoj konferenciji u Parizu prihvaćen prijedlog da se u dijelu Koruške naseljenom Slovencima provede plebiscit na kojem je odlučeno hoće li dijelovi te pokrajine s većinskim slovenskim stanovništvom biti pripojeni Austriji ili Kraljevstvu SHS.
Saint-germainskim mirovnim ugovorom (10. septembra 1919) Kraljevstvo SHS dobilo je Mežišku dolinu i Jezersko. Budući da se plebiscitom u zoni A (10. oktobra 1920) 59% glasača odlučilo za Austriju, zona B bila je (prema dogovoru) bez glasanja priključena Austriji.
Uoči plebiscita veliku propagandu vršile su i austrijska i jugoslovenska strana. U području obuhvaćenom plebiscitom (tzv. Zona A) čak je oko 70% stanovništva govorilo slovenskim jezikom, što znači da je etničkih Slovenaca bilo vjerovatno čak i više (neki su koristili njemački jezik iz praktičnih razloga). Ipak, 59.1% glasača izjasnilo se za pridruživanje Austriji, a samo 40.9% za uključenje u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav ishod vjerovatno je bio posljedica toga što je čak i slovensko stanovništvo u privrednom i političkom smislu preferiralo Austriju nad jugoslavenskom državnom zajednicom.
Da su se glasači na plebiscitu izjasnili za Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca današnji bi austrijski gradovi Bleiburg, Rosegg, Völkermarkt, Eisenkapell i Ferlach pripadali Sloveniji, a državna bi granica prolazila tik do Villacha i Klagenfurta.
U novostvorenoj situaciji Austrija je nastavila politiku ponjemčivanja u slovenskom dijelu Koruške. Hitlerova Njemačka, nakon provedenog Anschlussa 1938, zabranjivala je korištenje slovenskog jezika i počela iseljivati slovensko stanovništvo, pa se zato tokom Drugog svjetskog rata veći broj koruških Slovenaca priključio partizanima.
Krajem rata veći dio Koruške oslobodila je Jugoslovenska armija. Do kraja maja 1945. iz Koruške su bile povučene jugoslavenske snage, pa je ona postala dio britanske okupacijske zone. Jugoslavija je zahtijevala priključenje etnički slovenskoga dijela Koruške, ali je nakon sukoba sa Staljinom smanjila svoje zahtjeve u zamjenu za podršku. Savezničko ministarsko vijeće odbilo je jugoslavenske zahtjeve (20. juna 1949), a Austriju je obvezalo na zaštitu prava nacionalnih manjina, što je sankcionirano u Državnom ugovoru o obnovi nezavisne i demokratske Austrije (15. maja 1955). Povremeno osporavanje manjinskih prava koruškim Slovencima i njihova izloženost germanizaciji uzrokovali su napetosti u jugoslavensko–austrijskim odnosima tokom 1960-ih i 1970-ih.
