PRVI MASAKR NA MARKALAMA
Peti je februar. Subota. Hiljadu devetsto devedeset i četvrta. Zima je, ljudi su umorni od preživljavanja. Toliko umorni da mnogi više ne mogu trčati, niti hodaju pognute glave.
I tako je i tog februarskog jutra. Agresor je dan prije na Dobrnji usmrtio devet civila. No, na pijacu se otići mora.
Šezdeset i osam ih se nikad neće vratiti s Markala.
12 je sati i 10 minuta. U tom trenutku, čelična smrt polijeće prema Sarajevu. Nadlijeće Barice, maglu i smog, pa prolazi iznad Sedrenika, čiji stanovnici jasno čuju zvižduk zločina. U tom trenutku, tačno na mjestu između stola s garderobom i drugog, na kojem je povrće, nakon što je probila krov tezge, pada minobacački projektil kalibra 120 milimetara.
Prvo svjetlo koje vas oslijepi. Potom eksplozija od koje izgubite svijest. Ili, u najmanju ruku, sluh.
A, onda tišina koja traje, mislite, vječnost.
I onda prvi jauci. Prvi krici koji vas vraćaju u stvarnost.
U uviđaju obavljenom neposredno nakon masakra od strane pripadnika MUP-a, na čelu sa istražnim sudijom Višeg Suda u Sarajevu, ustanovljeno je da se radi o minobacačkom projektilu kalibra 120 mm koji je ispaljen iz pravca sjever-sjeveroistok gdje se nalaze ”agresorski položaji Mrkovići”. Slično je potvrdila i Komisija eksperata formirana naredbom Višeg suda u Sarajevu.
Kontroverza o događaju počela je nakon što je prvobitni izvještaj UNPROFORA došao do zaključka da je granata ispaljena sa položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine. General Michael Rose, britanski čelnik UNPROFOR-a, otkrio je u svojim memoarima da je tri dana nakon masakra rekao generalu Divjaku da je granata bila ispaljena sa bosanskih položaja. Međutim, kasniji i opširniji izvještaj UNPROFOR-a primjetio je računsku grešku u originalnom izvještaju. Kad su ispravili grešku, Ujedinjene nacije došli su do zaključka da nije moguće utvrditi koja je strana ispalila granatu.
Međutim, u haškom će sudu biti dokazano da je AGRESOR, kojim je komandovao četnički general Stanislav Galić, ispalio projektil i ubio njih 68. Istraga je otkrila šest mogućih mjesta sa kojih je dotična granata mogla biti ispaljena, od kojih su pet bili položaji VRS-a, a jedno pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Mjesto pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine bilo je vidljivo promatračima UNPROFOR-a, koji su potvrdili da tog dana niti jedna granata nije bila ispaljena sa tog položaja.
Četnik Galić osuđen je na doživotnu kaznu i sada čami u njemačkom zatvoru.
U prvom masakru na tržnici Markale, 5. februara 1994. godine, pokošeno je ovih šezdeset i osam ljiljana: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Jauzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Zastanite danas.
Pomislite na njih.
Pomislite na njihove snove.
Pomislite na silne želje koje nikad neće biti ispunjene.
Odajte im dužnu počast.
izvor: klix
