RADIO-DRAMA „RAT SVJETOVA“ – primjer zloupotrebe moći medija
Dokaz o tome koliko su mediji moćan instrument uticaja na stavove i ponašanje mase, saznali smo još prije 80 godina, 30. oktobra 1938. godine, kada se na djelu vidjelo šta može da se desi kada se mediji poigraju istinom u pravom trenutku.
Te večeri, uoči popularne Noći vještica, na CBS-ovoj radio stanici emitovana je najpoznatija radio drama u historiji – „Rat svjetova“ Herberta Georga Wellesa u režiji tada 23-godišnjeg Orsona Wellesa i izvedbi Teatra Merkur. Bez bilo kakvih loših namjera, on je osmislio režiserski koncept realizacije drame u kome slušaoci učestvuju u direktnom prenosu invazije Marsovaca na Zemlju, što ju je ovjekovječilo u historiji kao primer zloupotrebe moći koju mediji mogu da izvrše.
„Dame i gospodo, prekidamo naš muzički program radi vanrednih vijesti Intercontinental Radio Newsa. Dvadeset minuta prije osam, prema centralnom vremenu, profesor Farell s opservatorija Mount Jennings uočio je nekoliko eksplozija zapaljivog plina koje su se pojavile u pravilnim razmacima na Marsu. Spektroskop je pokazao da je zapaljivi plin vodik i da se kreće prema Zemlji velikom brzinom“, ovim riječima počela je ta čuvena radio drama.
Dramatizirana invazija Zemlje od strane Marsovaca u svojih 62 minute sadržavala je brojne lažne reportaže s terena i razgovore s navodnim pripadnicima vojske i vazduhoplovstva, te je uspjela stvoriti uvjerljivu atmosferu straha među brojnim slušateljima koji su pokušali pobjeći iz svojih gradova, pretrpjeli srčane udare i masovnu paniku. Tada se procjenjivalo da je oko 6 miliona ljudi u tom trenutku slušalo radio-emisiju, a policijske stanice bile su zasute telefonskim pozivima uspaničenih građana.
Uvjerljiva gluma, uključivanje astronoma u program, izvještaj reportera s mjesta događaja, zvučne kulise koje imitiraju vanzemaljski zvuk – sve to dodatno je potpirilo vatru među američkim stanovništvom.
„Na Zemlju slijeću brojni marsovski brodovi iz kojih izlaze Marsovci koji počinju pustošenje širom SAD. Pri tome Marsovci ispuštaju crni dim, tako da oni koji izbjegnu „zrake smrti“, umiru od otrovnog gasa. U program se uključuje sekretar unutrašnjih poslova koji obavještava naciju o ratu s Marsovcima. Vojska SAD napada Marsovce, ali bez uspjeha. Ljudi bježe ili se okupljaju u crkvama na molitvama, dok Marsovci nezadrživo nadiru ka New Yorku, ispuštajući otrovni gas.“
Štampa je izvještavala o panici koja je nastala, ljudima koji su bježali iz oblasti u koje su navodno Marsovci nadirali, a bilo je i onih koji su bili ubijeđeni da osjećaju miris otrovnog gasa. Jedan dio građana SAD čak je tražio medicinsko liječenje usljed šoka i panike koja je nastala. Iako je nekoliko puta tokom emisije ponovljeno da je u pitanju radio-drama, takva najava prvi put se mogla čuti tek u 40. minuti, ako se izuzmu špica i najavni dio emisije.
Nakon panike koja je zavladala, u javnosti se digla hajka protiv CBS-a, ali se kompanija pravdala time da su slušaoci u nekoliko navrata bili obavještavani da je u pitanju radio-drama. Radio CBS obećao je da nikada više neće napraviti ništa slično. Orson Welles i Teatar Merkur izbjegli su kaznu, ali ne i cenzuru, a CBS-u je naređeno da se najava „prekidamo program“ ubuduće ne smije koristiti u dramske svrhe.
Da li je zaista bilo tako?
Iako danas gotovo svi vjeruju kako su milioni ljudi povjerovali u naučnonofantastičnu radio-dramu, gotovo ništa od onoga što je navedeno nije istina. Niko nije stradao zbog posljedica slušanja Rata svjetova , niko nije završio u bolnici i nije bilo nikakve masovne panike. Cijela uljepšana priča zapravo je postala dio modernog folklora i očiti primjer kako se glasine i medijski interesi mogu urotiti kako bi dezinformaciju proglasili istinom, koja takva ostaje već 80 godina.
Samo su dva konkretna incidenta bila direktna posljedica vjerovanja da je radio-drama zapravo istinita reportaža. U američkom gradiću Grover’s Mill, u kojem je prema radio-drami lokalni vodotoranj pretvoren u marsovsku ratnu mašinu, mali broj građana se okupio i pucali su na vodotoranj sa sačmaricama. Dvoje ljudi tužilo je CBS, jedna žena koja je tražila 50.000 dolara zbog ‘živčanog šoka’ koji je proživjela, no njezina tužba je ubrzo odbačena i jedan muškarac koji je tražio nove cipele jer je novac koji je namijenio za kupovinu cipela potrošio za kupovinu karte za voz kojim je pobjegao iz Pittsburga. Njemu je Orson Welles kupio nove cipele..
Sve ostale priče o tragičnim posljedicama radio-drame pokazale su se neistinitima. Glasina da je nekoliko ljudi primljeno u bolnicu St. Michael u Newarku u stanju šoka brzo je provjerena i pobijena. U anketi među njujorškim bolnicama u decembru 1938. ispostavilo se da niti jedna nije imala nikakve slučajeve koji su zaprimljeni zbog posljedica radio-drame. Tvrdnja Washington Posta kako je jedna osoba umrla od srčanog udara nikad nije potvrđena.
Naime, samo 2% Amerikanaca slušalo je Wellesovu predstavu tog 30. oktobra 1938. godine, CBS je, na osnovu ankete sprovedene među slušaocima zaključio da većina Amerikanaca nije slušala radio-dramu. Oni koji jesu posmatrali su je kao šalu i prema njoj su se tako odnosili.
Većinu glasina o posljedicama slušanja Rata svjetova prenijeli su štampani mediji, koji su tada jedva dočekali priliku obračunati se s radijom – tada novim medijem koji je postajao sve opasniji konkurent u pružanju vijesti i oglašavanju.
The New York Times je pisao „Slušatelji u panici, povjerovali u ratnu dramu“. Chicago Herald pisao je „Radijski lažnjak uplašio naciju“, a San Francisco Chronicle imao je naslov „Ameriku terorisali radijski marsovci“. Kolumna urednika u The New York Timesu prozvala je radio da još nije naučio upravljati medijem koji koristi. „Radio je još mlad, ali ima odgovornosti odrasle osobe“, pisali su.
