SARAJEVSKI PROCES 1983. GODINE – suđenje Muslimanima i muslimanima
Dana 18. jula 1983. godine. počelo je suđenje grupi od 13 bošnjačkih intelektualaca pred Višim okružnim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i države. Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih političkih procesa u raspadajućem komunističkom režimu u Jugoslaviji, kao i jedan od najkontroverznijih.
Pred sud su na ovom procesu izvedeni slijedeći optuženi: Alija Izetbegović (pravnik u penziji), Omer Behmen (građevinski inžinjer), Salih Behmen (nastavnik), Rušid Prguda (ekonomista u penziji), Mustafa Spahić (imam u Vogošći), Melika Salihbegović (književnica), Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike) i njegova sestra Đula (službenica), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (pravnik).
Optuženi Rušid Prguda, inače teški srčani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je predvodio predsjednik sudskog vijeća sudija Rizah Hadžić, a optužbu je zastupala javni tužilac Edina Residović.
Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ”udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi ”verbalnog delikta”. Optužba je tvrdila da su okrivljeni činili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru rušenje postojećeg poretka i uspostavljanje islamske države na tlu Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u inostranstvu.
Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ”Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića; putovanju nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u Iran u januaru 1983. godine (tada zvanično za SFRJ prijateljsku i nesvrstanu zemlju); debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama…
Knjiga ”Islamska deklaracija” nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste sa obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, ”etnički čistu” državu na tlu BiH.
Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom, htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini sa optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu sa optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka).
Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković. Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda. Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije ”potvrđenim neprijateljima sistema”, u ”Mladim muslimanima”. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži, jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946. i 1949. godine.
Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namijenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog-samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Gafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina, prijatelji optuženih.
Novinski članci bili su presuda prije presude: “Podrivali društveno uređenje” (Oslobođenje), “Cilj islamska republika” (Politika expres), “Protiv Allahovih neprijatelja” (Politika), “Četa mala, ali zatrovana” (Svijet), “Protiv Ustava u ime Kur’ana” (Start), “Deklaracija mraka i mržnje” (Oslobođenje), “Aveti prošlosti u terorističkom plaštu” (Oslobođenje), “Bog u službi bratoubistva” (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić koji je pisao da su optuženi: ”Recidiv ideologije Trećeg rajha”. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: ”Neprijateljima države 90 godina zatvora”.
Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.
Svi optuženi kojima je kazna još bila na snazi oslobođeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobođeni svi politički zatvorenici u Jugoslaviji suđeni za verbalni delikt.
I danas je nemoguće doći do arhive dokumenata sa ovog suđenja jer se u njima nalaze imena doušnika i saradnika jugoslovenske službe državne bezbjednosti na oslovu čijih iskaza je formirana optužnica protiv Izetbegovića i ostalih.
izvor: preporod
