ŠESTODNEVNI RAT – totalna izraelska pobjeda
Dana 10. juna 1967. godine završio je poznati Šestodnevni rat, u kojem je Izrael postigao dotada neviđene osvajačke uspjehe na račun okolnih arapskih zemalja. U samo 6 dana izraelska je vojska osvojila cijelo Sinajskio poluostrvo od Egipta, Golansku visoravan od Sirije i Jeruzalem i čitavu Zapadnu obalu od Jordana.
Svakodnevne prijetnje koje su dolazile iz susjednih arapskih država, Egipta, Jordana i Sirije, Izrael je 1967. godine odlučio iskoristiti kao povod za preventivni rat kojim bi spriječio bilo kakvu opasnost po njegov opstanak. Razdoblje između 1965. i 1967. godine bilo je označeno naglim rastom tenzija budući da se povećao broj pograničnih incidenata na izraelskoj granici sa Sirijom i Jordanom. Zabilježene su i izraelske vojne odmazde unutar sirijskog teritorija, odnosno odgovor na sirijsku podršku Palestincima koji su redovno napadali Izrael. Sredinom maja 1967. godine, Egipat, tada već vojno najsnažnija arapska država, započeo je jačati svoje vojne snage na Sinajskom poluostrvu.
Prijetnje arapskih vođa ratom i uništenjem jevrejske države bile su prilično javne, kao u slučaju govora egipatskoga predsjednika Nasera 25. maja 1967. godine, tokom kojeg je otvoreno izjavio: „Bitka će biti sveopća, a naš glavni cilj bit će uništiti Izrael“. Novi korak bliže ratu bilo je potpisivanje sporazuma između egipatskog predsjednika Nasera i jordanskog kralja Huseina 30. maja. Tim su sporazumom vojske njihovih država stavljene pod zajedničku komandu.
Pred okruženim Izraelom predstavile su se tri opcije. Prva, doživjeti novu invaziju, sličnu onoj iz 1948. godine kada ga je više arapskih vojski napalo čim je proglasio neovisnost, te mukotrpnom borbom na više frontova (možda) uspjeti odbraniti svoje granice. Naserove prijetnje uništenjem Izraela značile su Jevrejima mogućnost novog holokausta, te je panika rasla iz dana u dan.
Druga je opcija bila izbjeći mogućnost odbrambenog rata i podrazumijevala je korigiranje izraelskih granica preventivnim napadom. Postojala je i treća opcija – diplomatskim sredstvima osigurati mir, ali i zadržati veoma nepovoljan status quo i time omogućiti Arapima daljnje snaženje njihovih vojski te se suočiti s neizbježnom katastrofom u budućnosti. Za vojni vrh Izraela, nije bilo druge opcije osim prevencije arapskog napada.
Odluka o preventivnom napadu Izraela nosila je sa sobom ozbiljne međunarodne implikacije. Hladnoratovska je napetost prisiljavala Izrael da svoj preventivni napad izvrši što je brže moguće, te da se SSSR i poražene arapske zemlje stavi „pred svršen čin“.
Arapska vojska imala je prednost od dva prema jedan u ljudstvu i tenkovima, sedam prema jedan u artiljeriji, tri prema jedan u vojnim avionima te četiri prema jedan u ratnim brodovima. Međutim, plan je Izraelaca bio napasti nadmoćnog protivnika u iznenadnom i silovitom preventivnom napadu. Taj je napad trebao Izraelu omogućiti prevlast nad vazdušnim prostorom, tj. uništiti arapsko ratno vazduhoplovstvo, dok su se još nalazil na tlu.
Operacija „Moked“ (Fokus)
Dana 3. juna izraelski su vojnici iznenada poslani na kratak odmor, a kako je ta vijest objavljena u medijima, Arapi su shvatili da su se Izraelci opustili, što su mogli i oni. To je naravno bila odlična varka.
Izraelska avijacija 5. juna 1967. godine počinje iznenadni napad na egipatske, sirijske i jordanske aerodrome. U više valova napada u prvih nekoliko sati rata glavnina egipatskoga ratnog vazduhoplovstva bila je uništena. Isti dan izraelske ratne snage probijaju egipatske linije i zauzimaju područje Gaze, te s druge strane stižu na 30 kilometara od Sueckog kanala. Izraelci su koristili i njemačke taktike iz ranog razdoblja Drugog svjetskog rata, kada su tokom “Blitzkriega” tenkovi probijali prve linije odbrane i pucali na sve što se miče. Trećeg dana rata egipatske snage se povlače sa cijelog Sinajskog poluostrva prema kanalu nad kojim je Izrael stekao potpunu kontrolu već narednog dana.
S druge strane, na sirijskom ratištu prva tri dana je bilo mirno, jer je Izrael u tom periodu usmjerio svoje snage na druga dva fronta. Međutim, četvrtog dana rata izraelske snage počinju masovni napad da bi narednog dana zauzele cijelu Golansku visoravan. Nešto slično se dogodilo na jordanskom frontu. Snage jevrejske države su u 28 sati zauzele Istočni Jerusalem, kojeg su jordanske i arapske jedinice jednostavno napustile. Istog dana osvojili su i Nablus i Arihu te izašli na zapadnu obalu rijeke Jordan, čime završavaju borbe na jordanskom dijelu fronta.
U Šestodnevnom ratu arapske su zemlje izgubile oko 70 posto naoružanja i opreme. Uz više od deset hiljada poginulih Arapa, Izraelci su izgubili oko 700 ljudi. Izrael je uništio 469 neprijateljskih aviona, izgubivši pritom samo 36 vlastitih. Izraelske snage su se opasno približile trima arapskim prijestolnicama – na manje od 50 km od Amana, 60 km od Damaska i 110 km od Kaira.
Izrael je ratnom pobjedom stekao četiri puta veći teritorij od onog iz 1949. godine. Izraelci su pod svojom kontrolom nakon rata imali oko 88.000 kvadratnih kilometara, u poređenju s 20.250 prije rata. Time je, pored pola miliona palestinskih Arapa, njih još milion došlo pod izraelsku vlast. Izrael je anektirao Istočni Jerusalem, gdje je arapskom stanovništvu ponuđen izbor između izraelskog i jordanskog državljanstva, dok je na Zapadnoj obali i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.
Za veliki uspjeh uveliko su zaslužni izraelski generali, od kojih su mnogi postali nacionalni heroji i kasnije ostvarili visoke političke karijere. Na prvom mjestu treba spomenuti generala Moshe Dayana, izraelskog ministra odbrane i generala Yitzhaka Rabina, tada vrhovnog komandanta Izraelskih odbrambenih snaga. Poznat je i general Mordechai Gur, koji je zauzeo Jeruzalem. Najveći prodor na terenu ostvario je general Ariel Sharon zarivši se sa svojom oklopnom divizijom duboko u Sinajski poluotok. Na kraju se može reći da su neiskustvo i nadmenost Arapa bili presudni za pobjedu Izraela.
Posredovanjem UN-a 10. juna 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinute su borbene akcije na sirijskom frontu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbe rat završen.
