STANAK- BOSANSKI DRŽAVNI PARLAMENT
Najučestaliji naziv za državni parlament u srednjovjekovnoj Bosni bio je stanak, karakterističan isključivo za područje Bosne. Taj naziv nije poznat za parlamente u susjednim zemljama. Drugi domaći naziv bio je zbor.
U razvijenom srednjem vijeku najčešći pojam za srednjovjekovni bosanski parlament je bio “Rusag bosanski” ili “sav Rusag bosanski”. Po svemu sudeći ovaj izraz je neposredno preuzet iz Ugarske i pri tome preinačen u riječ Orsag. U izvorima se vrlo često sreće i izraz „sva Bosna“ u oblicima tota Bosna, tutta Bossina, vsa Bosna.
Uz vlastelu, koja predstavlja svu Bosnu, kao bitan element i činilac države je bosanski vladar, koji je glavni simbol države. Bosna je u ovom periodu bila staleška monarhija. Vladar nije sam činio državu. Bosanski parlament, odnosno Stanak, se sastojao od jednakosti bosanske vlastele i samog vladara. Stanak je očitovao i izražavao njihovu moć i uticaj koja je, i pored podijeljenih uloga, dolazila do punog izražaja. Daleko veću ulogu je dobio nakon smrti kralja Tvrtka I Kotromanića 1391. godine. Kraj 14. i prve dvije decenije 15. vijeka, predstavljaju period najjače uloge bosanskog parlamenta na rješavanju državno-pravnih odnosa srednjovjekovne Bosne. Stanak je u tom razdoblju birao i mijenjao vladare, od Dabiše do Tvrtka II. Direktno je doticao unutrašnju i vanjsku politiku, odlučivao o sudbini vlastele i raspravljao o teritorijalnim pitanjima. Zbog toga je dolazilo do čestih sukoba između bosanske vlastele ali, bez obzira, to nije narušavalo cjelovitost bosanske srednjovjekovne države i unutrašnje odnose.
Stanak je održavan na različitim mjestima, uglavnom na dvoru vladara. Često pominjana mjesta održavanja stanka su Mile, Bobovac, Jajce, Milodraž, itd. Stanak se uglavnom održavao u proljeće, uglavnom u aprilu i maju ali i u drugim mjesecima, zavisno od potreba.
Ne može se sa pouzdanošću utvrditi da li su odluke Stanka bile zabilježene u pisanoj formi. Jedino što je pouzdano jeste to da su vladari na osnovu zaključka Stanka izdavali svoje povelje.
Izvori nam daju dosta neodređene podatke o učesnicima na Stanku. Najveće zasluge za prezentaciju podataka pripadaju Dubrovačkoj arhivskoj građi. Bosanska povelja iz 1354. godine u kojoj se izričito spominje termin stanak sadrži tekst u kojem piše da je to skup „sve zemlje Bosne i Donjih krajeva i Zagorja i Humačke zemlje“. Može se pretpostaviti da su pravo učešća na Stanku imali svi članovi vlastelinskog reda, uključujući i vlastelinčiće. Međutim, u praksi je to bilo dosta drugačije. Na Stanak je u većini slučajeva dolazila istaknutija vlastela, čija je riječ mogla biti od značaja.
U redovnim prilikama vladar bi sazivao i lično vodio stanak. Pozivje bio pismeno upućivan pojedincima, vjerovatno samo najistaknutijim, koji su dalje proslijeđivali poziv na Stanak svojoj potčinjenoj vlasteli. Za vrijeme nereda, kada se radilo o zbacivanju vladara i izboru novog, inicijativu za sazivanje Stanka preuzimali su najuticajniji vlastelini. Ponekad bi se pored vladarevog imena spominjala i njegova majka ukoliko bi on bio maloljetan. Na Stanak ponekad bi dolazili predstavnici stranih zemalja kao posmatrači.
Osim vlastele na Stanku su učestovali i predstavnici Crkve bosanske ali nisu imali neposredno učešće u njegovom radu. Neučestvovanje Crkve bosanske na stanku potpuno je u skladu sa njenim stavom prema državi i društvu. Međutim, kako je njena egzistencija zavisila od razvoja prilika u samoj zemlji, te od odnosa Bosne prema susjednim katoličkim i pravoslavnim državama, koje su bile neprijateljski raspoložene prema Crkvi bosanskoj, ona je morala da silom prilika prati razvoj političkih događaja u Bosni. Zapravo, njen uticaj je vršen nezvanično i iza scene.
Na stanku su rješavana pitanja koja su se ticala untrašnje i vanjske politike Bosne. Među ta pitanja spadali su: izbor i krunisanje vladara, darivanje i oduzimanje baštine, otuđivanje državne teritorije i određivanje vanjske politike.
Jedno od ključnih pitanja na stancima bilo je ono koje se ticalo izbora i krunisanja vladara. Nakon smrti bana Stjepana I Kotromanića njegov najstariji sin Stjepan, sa pristankom svoje braće, htio je da preuzme vlast ali ga vlastela nije prihvatila pa je nastupila prevlast Šubića. Stjepan je sa majkom odbjegao u Dubrovnik i vratio se u Bosnu na prijesto tek po pristanku vlastele. Čak ni najmoćniji vladar i kralj srednjovjekovne Bosne, Tvrtko I Kotromanić, nije uspio obezbijediti tron svome sinu, već ga je naslijedio bratić Dabiša. Svi kraljevi koji su naslijeđivali Tvrtka bili su birani na Stanku, osim posljednja dva, čiju su vladavinu članovi parlamenta samo formalno potvrdili.
Pored izbora i krunisanja vladara, Stanak je imao ulogu i u svakom darivanju i oduzimanju baštine koja je bila u sklopu teritorije Bosne. Oduzimanje vlastelinskih posjeda nije se moglo vršiti bez odobrenja članova stanka.
Ustupanje bosanske državne teritorije mogao je vršiti kralj samo u sporazumu sa vlastelom. U povelji napisanoj 15. januara 1399. godine Kralj Ostoja je ustupio primorje od Kurila do Stona Dubrovniku ali uz saglasnost i trinaest najuglednijih bosanskih velikaša. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, na sličan način preko Sandalja Hranića, Dubrovčani su od Bosne dobili i Konavle.
Nakon smrti najmoćnijeg bosanskog kralja, Tvrtka I Kotromanića, krajem 14. vijeka, u svim ugovorima između Bosne i Dubrovnika jasno je naglašavana činjenica da ih bosanski vladari izdaju nakon savjetovanja sa vlastelom. Također, kada se Dubrovčani pozivaju na iste usljed sporova sa Bosnom, naglašavaju da ih imaju ne samo od vladara, već i od vlastele, odnosno „sve Bosne“.
Bosna je, kao država, vodila samo jedan rat protiv Dubrovnika, i to za vrijeme vladavine kralja Ostoje na početku 15. vijeka. Može se pretpostaviti da je u proljeće 1403. godine održan Stanak na kome je odlučeno da se započne neprijateljstvo protiv Dubrovnika. Bilo je očigledno da je „sva Bosna“ bila saglasna sa radom kralja Ostoje.
U sukobu između Ladislava Napuljskog i Sigismunda za ugarsku krunu, Bosna je bila na strani Ladislava, dok su Dubrovčani otvoreno podržavali Sigismunda kao čovjeka koji je imao vlast u Ugarskoj. Međutim, kada je Ostoja iznevjerio Ladislava i podržao Sigismunda, vlastela ga je zbacila sa vlasti.
Pored Dubrovnika, Bosna je sarađivala i sa Venecijom. U pitanjima koja su nastajala odnosima između ove dvije države učestvovali su i članovi „sve Bosne“. Prilikom izdavanja povelje o trgovačkim povlasticama za Mlečane u Bosni, kralj se savjetovao sa svojim najvećim velikašima: velikim vojvodom Pavlom Radenovićem, vojvodama Vukmirom Jurjevićem, Pavlom Klešićem i knezom Radosalićem, kao i sa ostalim prisutnim vlastelinima uz njihov pristanak.
Obzirom na činjenicu da su odnosi između Bosne i Ugarske poprilično zaoštreni od vremena vladavine bana Mateja Ninoslava, ne postoji veliki obim dokumenata koji očitavaju bilateralne ugovore između ove dvije zemlje. Ugarska je od 12. vijeka otvoreno gajila pretenzije prema Bosni, stoga su bosanski vladari i njihova vlastela često bili primorani raspravljati o položaju njihove države u odnosu na Ugare.
Zaključak
Shodno svemu prethodno navedenom, možemo napraviti zaključak da su uloga Stanka i njegov utjecaj na državne poslove direktno zavisili od odnosa snage vladara i vlastele, koji je kroz period postojanja srednjovjekovne Bosne varirao, baš kao što je to bio slučaj i u drugim zemljama okruženja. Sudeći po izvorima, za vrijeme vladavine bana Kulina i kralja Tvrtka I Kotromanića, vlast vladara je bila iznimno jaka i utemeljena. Vlastelini nisu imali veliku moć, stoga je njihov utjecaj u provođenju untrašnje i vanjske politike Bosne bio dosta blag, što je sušta suprotnost za ostale periode. U vremenu vlastelinske nadmoći, na stanku su se rješavala pitanja odabira i krunisanja vladara, darivanja i oduzimanja baština, otuđivanja državnih teritorija i određivanja vanjske politike, gdje su u većini slučajeva glavnu riječ vodile najmoćnije bosanske velmože. Koristeći svoju nadmoć, često su manipulisali i odlukama samog vladara. Ne treba zanemariti ni faktor uticaja Crkve bosanske. Ona u skladu sa svojom dogmom nije imala predstavnike među vlastelinskim redovima, ali je ipak ostvarivala svoj uticaj preko vlastele, a ponekad i vladara.
Svi ovi isprepleteni faktori su stvorili jednu kompleksnu mrežu odnosa snage, moći i uticaja, u kojoj su, ovisno o postojećoj situaciji, prednjačili čas jedni, čas drugi.
Upravo ta složena struktura čini srednjovjekovnu Bosnu i njen parlament odista specifičnim i vrijednim predmetom izučavanja.
