STARI GRAD LJUBUŠKI – tvrđava hercega Stjepana
Jedna od najznačajnijih znamenitosti Ljubuškog je i srednjovjekovna Tvrđava hercega Stjepana, ili stari grad Ljubuški, na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovice, koje se nalazi na istočnom kraju Ljubuškog polja. Podignuta je na čvrstom, krševitom položaju, na 396 metara nadmorske visine.
Srednjevjekovni Ljubuški je pripadao župi Večerić. U historijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine, prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom. Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana, oteo je ocu čitav Hum osim Ljubuškog, u koji se Stjepan Vukčić sklonio. Tada je i kralj Tomaš mislio doći pod Ljubuški.
Kao posjed Stjepana Vukčića spominje se u povelji kralja Alfonsa V od 01.6.1454. godine. Osmanlije su ga zauzeli 1463. godine, ali samo na kratko, jer je već 18. jula javljeno u Dubrovnik da ga je Osmanlijama oteo Vladislav Hercegović. Osmanlije su ga ponovo zauzeli 1477. godine i smjestili u njega posadu sa dizdarom. Od početka XVIII vijeka sjedište je kapetanije. Prema hronici popa Šilobadovića više puta su ga napadali Kotorani između 1662. i 1669. godine. Napušten je 1835. godine.
Grad zauzima prostor od nekih 500 m2. Razvijenog je tlocrta sa sistemom bedema koji opasuju glavnu kulu. Bedemi ponegdje dostižu visinu i do 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m. Popravljan je u više navrata. Danas su mu sačuvane jake ruševine na brežuljku iznad Ljubuškog.
Unutar zidova se vide krajnji ostaci raznih građevina: stražarnica, ambara, pekare, barutane, a konstatovane su i četiri čatrnje, od kojih se danas mogu na terenu da raspoznaju tri, naveli su iz Komisije.
Najstariji dio srednjovjekovnog grada Ljubuškog činila je četvrtasta snažna kula sa malim oborom jugoistočno od kule. Kulu inače zovu Herceguša. Ova kula je imala vanjske dimenzije 8,5 x 7 m, a obor je bio dug oko 15 m i širok oko 11 m. Oblik obora je bio nepravilan četverougao. U drugoj fazi dogradnja je obuhvatala nastavak jugoistočne strane u vidu prislonjenog nepravilnog petougaonog obora, koji je na sjevernoj strani bio ojačan sa dvije kule. Polukružna kula je imala vanjski promjer oko 5,5 m, a četvrtasta najdužu vanjsku stranicu oko 6,8 m. Najvjerovatnije je da je samo prva faza srednjovjekovna, predturska. Međutim, nije isključeno da i druga faza potiče iz vremena prije 1463. godine.
Oko 250 m sjeverozapadno od ulaza u grad, na parceli 2669, nalaze se ruševine džamije koju je, vjerovatno, podigao Nesuhaga Vučjaković polovinom XVI vijeka. Džamija je četverougaone osnove, dužine stranica od 7 m, sačuvane visine zidova oko 4,5 m. Spoljna lica zidova su obložena dobro klesanim kvaderima, sa dosta pažnje slaganim u horizontakne redove.
Tri zida su sačuvana do pod krov, a nedostaje sjeverozapadni zid, koji je srušen. Tu je vjerovatno bio prvobitni ulaz u džamiju (nasuprot mihrabu). Ispred ulaza je bio trijem (dimenzija 7x 3 m) na kamenoj platformi obzidanoj suhozidom. Munara je potpuno srušena, a nalazila se uz sofe na zapadnom uglu, tj. u uglu između JZ i SZ zida. Ostaci kamena od munare su razbacani u okolini džamije. Nije poznato kojih je bila dimenzija.
Jedan ulaz u džamiju je u južnoj polovini sjeveroistočnog zida. Sjeverno od njega na gornjem nivou je lučno zasveden prozorski otvor. Mihrab, u obliku jednostavne četverougaone ravne plohe (visine oko 2 m, širine oko 1,5 m), uokvirene jednostavno profilisanim okvirom, nalazi se u sredini jugoistočnog zida. Površina mu je bila obložena tankim pločama, fino klesanim i poslaganim u redove. Sjeverno od njega u gornjem redu bio je jedan prozorski otvor lučno zasveden. Južno od mihraba u donjem nivou je naknadno probijen otvor kroz koji se može da uđe u džamiju.
U sredini jugozapadnog zida se nalaze dva prozorska otvora, jedan iznad drugog, sa tragovima lučnog presvođenja.
Nešto bliže do sjevernih zidina starog grada, na istoj parceli, nalaze se krajnji ostaci mezarja, tj. pokoji nagnuti, prelomljen ili izvaljen nišan.
