STOLAČKA ČARŠIJA I MAHALE U OSMANSKOM PERIODU

Stolačka čaršija smještena je u središtu stolačke kotline, neposredno ispod utvrđenog Starog grada Stoca (u srednjovjekovnim i osmanskim dokumentima spominjanog kao Vidoški), na lijevoj obali Bregave.

Izgradnjom Sultan Selimove džamije 1519. godine bio je ispunjen jedan od tri uslova da selo Stolac preraste u kasabu, ali je očito da nisu bila ispunjena i druga dva: postojanje mahale muslimana, s tačno označenim granicama i održavanje pazarnog dana jednom u sedmici.

Kada je tačno selo Stolac steklo status kasabe, iz dostupnih pisanih izvora nije se moglo utvrditi. Međutim, to se po svoj prilici desilo između 1623/1624. i 1664. godine. Do ovoga zaključka dolazi se na osnovu dva podatka: prvog, da se u Popisu Vlaha Bosanskog beglerbegluka iz 1623/1624. godine Stolac spominje kao selo i, drugog, da ga je putopisac Evlija Čelebija, koji je proputovao kroz Stolac 1664. godine, zabilježio kao kasabu. Evo šta je Čelebija o kasabi Stolac naveo:

„To mjesto je sjedište kadiluka i pašin vojvodaluk u Hercegovačkom sandžaku. To je lijepa kasabica; ima džamiju, tri mesdžida, mali hamam, han sa musafirhanom, oko dvijestotineosamdeset pločom pokrivenih kuća i dvadeeset dućana, koje imaju bašte, vinograde i svoje vode. Zbog straha od neprijatelja, sve kuće zidane su od čvrstog materijala, a neke imaju i četverougaone kule s demir kapijama. Naime, čeremit je u ovim krajevima rijedak. Sve su kuće okrenute zapadu. Kako se na ušću potoka Do u Bregavu nalazi deset mlinova ove kasabe, njih pokreće voda potoka Do.

Sve rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu. Zaleđe kasabe čine brda i doline rijeke Do.

Narod nosi kalpake i bijele turbane. Govore bosanski. To su, međutim, pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od riječi. Štaviše, na dan prije nego što sam ja, siromah, stigao u ovu kasabu, došlo je oko pet hiljada kotorskih nevjernika, koji su u ovoj varoši zarobili mnoge muslimane, oteli mnogo blaga i tu i tamo zapalili neke kuće. Kad su muslimani, koji su se bili zatvorili u kule, ugledali mene, siromaha, izišli su iz kula napolje zahvaljujući Bogu i sve su nas smjestili u jednu kulu. U to, hvala Bogu, stiže vijest da je u potjeru za zarobljenicima, pohvatanih u ovom gradu, pošao Suhrab Mehmed-paša, hercegovački sandžak beg. A kada je došla vijest da ih je stigao u času kada je neprijatelj sa plijenom ulazio u Kotor da je izbavljeno oko 300 zarobljenika i mnogo opljačkanog blaga, Stočanima je lahknulo. Te noći bili srno i mi kao bez duše; uopšte nismo imali sna.

Sutra rano uzeli smo iz ove kasabe još 30 momaka za pratnju, te ne puštajući ni onih 50 naših hrabrih drugova koji su nas pratili, krenuli smo na put preko krša i kamena, opasnim nesigurnim putevima prema jugoistokoku. Idući osam sati i podnoseći muke i nevolje, došli smo u kasabu Ljubinje.“

Budući da do danas nije pronađen nijedan dokument u kojemu se naselje Stolac označava kao trg, vrlo je vjerovatno da je kasaba, nakon ispunjenja sva tri potrebna uslova, nastala direktnom izmjenom iz statusa sela u status kasabe.

Već od druge polovine XVII stoljeća, selo Stolac postepeno se počinje preobražavati u gradsko naselje (kasabu) prema balkansko-orijentalnim urbanim zakonima.

Nema nikakve sumnje da je embrion buduće, kasabe kao muslimanskog naselja, predstavljao prostor oko Careve džamije, na kojemu se obrazovala Carska ili Careva čaršija, trg, trgovačka četvrt i raskršće puteva, orijentalnog tipa. Na tom mjestu ljudi su prelazili rijeku, sakupljali se i zbog obavljanja poslova zadržavali, što je vodilo obrazovanju čaršije.

Prostor između Podgradske ćuprije i Ali-pašine džamije zvao se Mejdan, a predstavljao je trg stoke, poljoprivrednih i drugih proizvoda. Tu je bilo više trgovačkih i zanatskih dućana i jedan han.

Središnji trg u Stocu, nalazio se uz Carevu džamiju. Na trgu se prodavala pokretna i nepokretna imovina, održavale javne prodaje nadmetanjem u visini cijena, telali su saopćavali razne naredbe, pozivali ratnici u borbu i sl.

Mahale

Iz raznih izvora, moglo se je utvrditi postojanje sljedeće mahala, njihovih sokaka i sadržaja:

Carska ili Careva mahala/Hungarija koja se razvila iz samog sela Stolac, a zvala se i Velika čaršija. U njoj su se nalazili sljedeći važniji objekti: Careva džamija, džamijski mekteb, sahat-kula, kiraethana i čatrnja za vodu u dvorištu džamije.

Hamam mahala, od 1663. ili 1664. do 1736. godine, a nakon toga Hadži Alina mahala (koji je bio vakif izgradnje džamije) u blizini ćuprije na Bregavi. U njoj su se nalazili sljedeći značajniji objekti: džamija hadži Alije Hadžisalihovića, džamijski mekteb, kanali (tur. havuzi) ispred džamije i čatrnje u džamijskoj avliji, hamam koji je iz svoga vakufa u prvoj polovini XVI stoljeća sagradio silahdar Husein-paša Šarić.

Uzunovića mahala nalazila se na onom dijelu Stoca kroz koji je prolazio put za Berkoviće i dalje u pravcima Gacka, Bileće i Trebinja. U njoj su se nalazili sljedeći objekti: džamija Smail-kapetana Šarića, džamijski mekteb, 12 čatrnja: jedna na prostoru izmedju džamije i mekteba, kao zadužbma Smail-kapetana Šarića (1733.), jedna pred lijevom džamijskom sofom, kao zadužbina Salih-ćehaje Mahmutćehajića, zatim po dvije ispred kuća Fildića i Mahmutćehajića, te po jedna ispred kuća Basarića, Behmena, Hromića, Nikšića, Repaka i Škora.

Salih-begova mahala, koja se nalazila na Adi, između dva kraka Bregave. Od značajnijih objekata, u ovoj mahali nalazila se džamija hadži Saliha Bure, na čijem je mjestu sagrađena džamija Ali-paše Rizvanbegovića, čatrnja pred džamijom, čatrnja Fatime kćeri Mustafa-agine.

Podgrad mahala ili Podgrađe na lijevoj obali Bregave, koja je ležala ispod grada (tvrđave). U mahali nije bilo značajnijih objekata.

Zagrad mahala ili Zagrađe, također je ležala ispod grada (tvrđave). Od značajnijih objekata, u njoj se nalazio jedini do danas poznati mesdžid u Stocu.

Begovina mahala, koja je ležala uz lijevu obalu rijeke Bregave na izlazu iz Stoca prema Žegulji i dalje u pravcu Ljubinja. U mahali su se nalazili sljedeći objketi: mekteb, četiri musafirhane, devet mihraba, vcći broj kula i čatrnja za vodu pred mektebom.

Behmenlukmahala (sokak u Uzunovića mahali), a ime je dobio po porodici Behmen.

Tržnica Tepica

Stolac je uz Mostar bio jedino gradsko naselje u Hercegovini koje je imalo malu tržnicu, zvanu Tepica, što na bosanskom znači malo uzvišenje (tur. tepidžik). Bila je to posebna građevina podignuta na četiri stuba, s krovom na četiri vode prekrivenim pločom. U nju su trgovci preko noći i kad pada kiša, sklanjali robu. Tu se nalazio službenik maltar, koji je držao vagu (tur. kantar) za mjerenje robe i naplaćivao porez na tečevinu (tur. badž bazar).

Slično kao i u ostalim bosanskim gradskim naseljima i kasaba Stolac razvijala se uz vodu tekućicu (rijeku Bregavu), jer se uporedo sa njom razvijao i glavni putni pravac, koji je vodio iz Stoca prema više odredišta: Nevesinje, Bileća, Gacko, Čapljina, Buna i Blagaj), ali i uz njene pritoke. U toj preobrazbi, iz sela Stolac i njegove mahale Radinje obrazovale su se čaršija i nove mahale, sa isključivo muslimanskim stanovništvom. Vrijeme nastanka tih mahala može se vezati za podizanje džamija i drugih javnih objekata.

Stolačke porodice:

Abasović, Ačkar, Agić, Ahmetagić, Ajanić, Alagić, Alečković, Alihodžić, Alijagić, Ališić, Arap/Sujufić, Abdurahmanović, Arnaut, Arslanović, Alemdar, Atabegović, Avdagić, Babović, Bačević, Bačo, Bajalović, Bajgorić, Bajramović, Bakibegović, Bakičević, Balavac, Baljić, Banović, Barzut, Basarić, Bašić, Batina, Bečkalo, Beća, Begić, Begović, Behmen, Behram, Bešo, Bešević, Bešić, Bešlagić, Bijedić, Bilal, Bise, Bišćević, Bjelović, Blagajac, Bojčići Bostandžić, Boškailo, Braljo, Brkić, Brklja, Brka, Brković, Brzina, Bubalo, Bučuk, Bukić, Burek, Buro/Burić/Burina, Buzaljko, Cernica, Crnčić, Čakmanović, Čampara, Čantra, Čelić, Čenić, Čokljata, Delibašić, Dervišević, Dervoz, Dizdar, Dobrić, Durut, Đulep, Elezović, Fenjerdžija (odselili u Tursku), Festić, Fildić, Golubić, Grebo, Grljević, Hadžiredžepović, Hadžisalihović, Halilagić, Hodić, Hodžić, Hrle, Hromić, Huseinagić, Isaković, Izetović, Jašarbegović, Jazidžija/Jazidžić, Kapić, Kohnić, Korkut, Kreho, Kubat, Ljubović, Malohodžić, Mahmutćehajić, Mehmedbašić, Mešak, Muftić, Mujezinović, Mustafagić, Nikšić, Opijač, Pajo, Pinjo, Redžić, Repak, Resulbegović, Rizvanbegović, Sarajlić, Sumbul/Sumbulić (izumrli u vrijeme osmanske vladavine), Šarac, Šarić, Šemić, Škoro, Tabaković, Tuce, Turančić, Turković, Uzunović, Zekić, Zelo, Zdrako i Žujo.