TAJNA ČAVKARICE – zločin ustanika
Hadžera Ćatović Bijedić je više od dva mjeseca, od 3. septembra do 21. novembra 1941. godine preživila u jami Čavkarici, okružena leševima najbliže rodbine. I nju su udarcem u glavu onesvijestili i bacili u bezdan zajedno sa 450 Bošnjaka iz bilećkih sela. Rekli su joj da „ide na spavanje“, a Bog joj podario kušnju, podario polustoljetnu nesanicu, podario snagu da živi i da nam svojom sudbinom i u drugoj dekadi XXI stoljeća bude poruka.
Njeno ime bi moralo biti upisano zlatnim slovima u povijesti Bošnjaka. Nažalost, nije; i o njoj se sasvim malo govori. Naša mati Hadžera. Hadžera Ćatović- Bijedić. Žena heroj. Simbol bošnjačkog stradanja u XX stoljeću.
O jamama se za vrijeme komunističke Jugoslavije mnogo pričalo, učilo i pjevalo. Jame, prirodne šupljine u kraškim predjelima Hercegovine, Like i Dalmacije su u Drugom svjetskom ratu imale i jednu strašnu ulogu. U njih su zločinci bacali svoje žrtve kako bi im se zameo trag.
O jednoj jami se skoro punih 50 godina ništa nije govorilo, niti se smjelo govoriti. To je Čavkarica. Jama Čavkarica je duboka nekoliko stotina metara. Nalazi se u hercegovačkom kršu, u Planoj, nedaleko od Bileće. Neki ljudi kažu da u toj jami-bezdanu čavke prave gnijezda, pa je, navodno, po tome i dobila ime.
Dana 3. septembra 1941. u Čavkaricu je bačeno nekoliko stotina ljudi svih uzrasta i oba pola. Svi su bili Bošnjaci iz sela bilećkog kraja. Tačan broj onih koji su skončali u jami nikada neće biti poznat. Znaju se imena 468 ubijenih, ali se zna da je i broj znatno veći, pošto za mnoge niko nije mogao dati podatke, jer su cijele porodice iskorijenjene. Vjeruje se da se broj kreće do 700. Od svih njih je pad u pakleni bezdan preživjela jedino 20-godišnja Hadžera Ćatović-Bijedić iz sela Đeče. Ona je u jami, među leševima svojih sunarodnjaka i šire i uže familije (samo je iz porodice Ćatović 144 lica bačeno u jamu) provela puna 63 dana. Hranila se hljebom koji je nalazila u džepovima ubijenih, te krvlju i mesom čavki koje je hvatala. Tek početkom novembra iz jame je izvukao Đorđo Hromović iz Nevesinja. Ovaj časni i ponosni Srbin ovako je, 50 godina kasnije, opisao prizor koji je zatekao kada je izvukao Hadžeru: “Ono što smo tada vidjeli nije ličilo na insana… dva oka izbuljena, upalo lica, glava skoro bez kose. Ne daj mi bože griješiti, bila je to ljudska spodoba… Đe bi je got do'vatili, otpadalo bi sve od nje… što bi joj got stavili u usta, povratila bi.”
Treba reći da su svo vrijeme dok je Hadžera bila u jami sa stotinama leševa, srpska čobančad obigravala oko jame i govorila kako se iz nje čuje đavo koji zaziva muslimanska imena (to je očito nesretna Hadžera jadikovala nad svojim mrtvima). Jedini se Đorđo odvažio da pokuša izvući Hadžeru i samo zahvaljujući njemu ona je preživjela i doživjela duboku starost i drugi progon 1992. od strane potomaka onih koji su je u jamu bacili.
Toliko o žrtvama. A zločinci? Ko su bili ti koji su pobacali u jamu na desetine muslimanskih porodica, zatrijevši tako gotovo svaki trag postojanja Bošnjaka u bilećkom kraju? I zbog čega?
Nakon teških zločina ustaša nad srpskim življem u gatačkom, nevesinjskom i bilećkom kraju ubrzo po uspostavi NDH (npr. ustaše su, po naredbi ustaškog povjerenika za Gacko Hermana Kreše Tonogala, bacili oko 130 gatačkih Srba u jamu Dizdarušu na Koritima, u noći 4./5. juna 1941.) došlo je do ustanka Srba, kojem su se, nakon izvjesnog vremena, na čelo stavili komunisti (u sklopu njihovog opšteg ustanka u bivšoj Jugoslaviji). Tako su se ustaničke jedinice tih prvih mjeseci u istočnoj Hercegovini sastojale od partizana i četnika, koji su bili pomiješani i usko sarađivali. Bivši oficiri kraljevske vojske u redovima ustanika brzo su pronijeli velikosrpsku ideologiju, pozivajući na osvetu protiv “Turaka”.
Na to nisu ostali imuni ni partizani, pa su tako u zajedničkoj akciji na Vidovdan 1941. zauzeli Avtovac i zaklali 28 žena i djece. 31.avgusta 1941. ustanici su na putu Gacko-Nevesinje zaustavili autobus, iz kojeg su izveli 10 putnika i pobili ih (među njima i šestoro djece). Krajem avgusta napravili su pokolj u bilećkim selima Fatnici i Planoj, ubivši na stravičan način nekoliko desetina Bošnjaka.
Sve ove “akcije” ustanika unijele su nemir u bošnjački živalj bilećkog kraja. Prvih dana septembra Miro Popara, politički komesar Operativnog štaba NOP za Hercegovinu (kasnije proglašen za narodnog heroja), preko posrednika upućuje poziv bošnjačkom narodu bilećkog kraja da se okupe svi na jednom mjestu i da će ih njegovi ustanici sprovesti “na sigurno”, do Stoca. Naivni narod, oko 700 duša, pretežno nejake djece, žena i starih iskuplja se na zbornom mjestu i Popara ih upućuje, u pratnji 12 ustanika, prema Berkovićima. Na putu se tužnoj koloni ojađenog naroda pridružuje veća grupa ustanika iz Crne Gore. Kolona je prenoćila u kasarni u Berkovićima, gdje su već počela pojedinačna ubistva i silovanja žena i djevojaka od strane ustanika. Sutradan su svi odvedeni na brdo gdje se nalazi jama Čavkarica. U grupama od po desetak odvođeni su do jame i udarcima u potiljak bacani u ponor dubok nekoliko stotina metara, na čijem su kamenitom dnu nalazili smrt. Tako je skončalo 500-700 duša u jednom danu. Svi osim Hadžere.
O Čavkarici se 50 godina šutjelo. Valjalo je priznati da su “ustanici”, o čijim se junaštvima u školama učilo, počinili takav užasan zločin. A za to nije bilo snage ni spremnosti. Osim toga, žrtve su bili Bošnjaci (muslimani, tada nepriznata nacija), čije su žrtve smatrane manje vrijednim, tako da ni jedno od stotina njihovih stratišta iz Drugog svjetskog rata nije obilježeno.
Partizan i musliman Skender Kulenović napisao je “Stojanku majku Knežopoljku”. Ni jedan partizan Srbin nije napisao “Hadžeru sestru Bilećanku”.
Miro Popara, koji bi mogao najviše reći o onome što se stvarno desilo tih dana, na žalost nije preživio rat. Hadžeri su partizanski prvoborci nakon rata govorili da o svom stradanju šuti. Šutjela je 50 godina. Čak joj je i lično Vlado Šegrt, najpoznatiji partizan Hercegovine prijetio novom jamom, ako progovori o Čavkarici. Očito, Hadžera nije trebala ostati živa. Trebala je skončati sa svojima na dnu jame i ne remetiti priču o bratstvu i jedinstvu. I stari Đorđo, njen spasitelj, čitav je život bio šikaniran od strane vlasti zbog svog ljudskog djela.
Ni danas nije bolje. Za Hadžeru niko ne zna. Gdje se nalazi Čavkarica, ni to ne zna niko. Možda i ne postoji. I one kosti na njenom dnu, je li ih neko vidio možda? Možda za 50 godina ni za Srebrenicu nećemo znati.
I kome, ba, da se mi prilagođavamo!?
Hadžera Ćatović Bijedić preselila je na bolji svijet 16.01.2014. u Danskoj.
izvor: Preporod
