UTAKMICA SMRTI – Okršaj Tita i Staljina na fudbalskom terenu

Fudbalska utakmica između Jugoslavije i SSSR-a u Finskoj jedan je od mitskih simbola tog vremena i političkog sukoba između Staljina i Tita. Bilo je to mnogo više od fudbala – pravi rat dviju socijalističkih zemalja koje su se četiri godine ranije razišle oko Rezolucije Informbiroa.

U nedjelju 20. jula i utorak 22. jula – u finskom gradu Tampereu, smještenom između dva jezera, na lokalnom stadionu Ratina u sklopu 15. Olimpijskih igara igrale su se utakmice najvećeg mogućeg političkog rizika: Federativna Narodna Republika Jugoslavija – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, Jugoslavija – SSSR ili, kako su još ušle u historiju, meč Tito – Staljin.

Prve Olimpijske igre na kojima nastupa SSSR i odmah drugog dana takmičenja susret vijeka koji će ih obilježiti: u osmini finala fudbalskog turnira igraju dvije neprijateljske države koje se gledaju preko nišana. U oba tabora blaga panika: „Kud baš na njih. Samo probaj izgubiti!“

Jugoslavija je tada imala jednu od najboljih reprezentacija na svijetu, ali i Rusi su bili iskusni i ne manje dobri. No, nije stvar samo u tome. Iz Beograda i Moskve stižu naredbe da se ne smije izgubiti. Nema labavo. Doduše, Rusi su do poslednjeg dana čekali odobrenje iz Kremlja da se uopće igra. Vijećalo se hoće li se igračima dopustiti da se rukuju s Jugoslavenima. U sovjetsku svlačionicu sišao je čelnik Komunističke omladine Aleksandar Šelepin, poslije šef KGB-a. Čitalo se Staljinovo pismo. Objasnio je situaciju, ali i upozorio igrače na odgovornost u slučaju poraza. Oni su i te kako bili svjesni što to znači.

I u „plavoj“ svlačionici bila je slična situacija. Reprezentacija je zatrpana stotinama telegrama podrške iz zemlje, od radnih kolektiva preko vojnika u karaulama do pionirskih organizacija. Uoči samog izlaska na teren, pred 17.392 gledalaca, u jugoslavensku svlačionicu ambasador je donio Titov telegram podrške.

„Noge su nam se odsjekle. Sad ti igraj kad Tito šalje telegram. Hrabrili smo jedan drugog, a ovo nam nije trebalo“, prisjećao se te utakmice Vladimir Beara.

Na terenu su svih 90 minuta bili:

Vladimir Beara – Hajduk

Branko Stanković – Crvena Zvezda

Tomislav Crnković – Dinamo

Zlatko Čajkovski – Partizan

Ivan Horvat – Dinamo

Vujadin Boškov – Vojvodina

Tihomir Ognjanov – Crvena Zvezda

Rajko Mitić – Crvena Zvezda

Bernard Vukas – Hajduk

Stjepan Bobek – Partizan

Branko Zebec – Partizan

Bez konkurencije, riječ je o najjačoj ekipi u historiji bivše zajedničke države. Sastav koji je tih godina znalo izdeklamovati svako dijete i u polusnu. Na licima igrača napetost. Ruski kapiten Bobrov oklijevao je nekoliko trenutaka prije nego što je na centru prihvatio ispruženu ruku kapitena suparnika – dinamovca Ivice Horvata.

U publici je bilo više onih kojima je bliža Jugoslavija, iako su Sovjeti angažovali pravovjerne finske komuniste da daju podršku momcima u crvenim dresovima. Da susret najvišeg rizika prođe u najboljem redu, za sudiju je određen Arthur Ellis, jedan od najboljih engleskih sudija u historiji. Utakmica iz snova, nakon prvobitnog laganog ispitivanja, Jugoslaveni lete terenom. U prvom poluvremenu već je 3-0: Mitić u 29. minuti, Ognjanov u 33., Zebec u 44. Rusi su bili potpuno izgubljeni. Titova reprezentacija vladala je terenom. Vukas, Mitić, Bobek, Čajkovski, Horvat – ne znaš koji je igrao bolje. Dok su zgromljeni ruski igrači na poluvremenu ulazili u svlačionicu, ljutiti rukovodioci, u strahu za sebe, dočekali su ih uvredama: „Fašisti!“

Suludi preokret

No, ni drugo poluvrijeme nije dobro krenulo po Ruse – Bobek je u prvom napadu povećao na 4-0. Rusi nekako smanjuju, ali Zebec u 59. minuti zabija za 5-1.

I tada je uslijedilo najnevjerovatnijih posljednjih 15 minuta utakmice u historiji fudbala. Rusi su, naime, u 15 minuta postigli četiri pogotka i došli do 5-5! Bobrov tri gola, Trofimov pa Petrov u 89. minuti. U regularnom vremenu 5:5, a produžetak nije donio promjenu rezultata. Prema tadašnjim pravilima igraće se nova utakmica. Dva dana kasnije, 22. jula, na istom mjestu. Isti igrači, isti sudija. Drama u Tampereu se nastavila.

Staljinov bijes

Pred revanš Staljin lično šalje telegram u kojem je navodno pisalo kako se od „Jugoslavije ne smije izgubiti“. Rusi su krenuli nezadrživo. U 9. minuti Bobrov ih dovodi u vodstvo. A nakon toga, kao i igrači u plavim dresovima dva dana ranije, i oni padaju u paniku. No, Mitić (19), Bobek (29) iz penala te Čajkovski (59) dovode do konačnih 3-1! Pobjeda Jugoslavije.

Tito je nadvisio Staljina. U trenutku kad je sudijska pištaljka označila kraj kod ovih 3:1, u Titovoj vili na Brdu kod Kranja odjeknuo je pucanj iz pištolja „mauzer“. Neko je bio zadužen da na taj način javi Titu da je Jugoslavija pobijedila. Svi članovi jugoslavenske reprezentacije od Maršala su dobili po pet stotina dolara nagrade.

A u Kremlju? Prenos za SSSR je prekinut u drugom poluvremenu. Rezultat utakmice protiv Jugoslavije nije se smio spominjati u medijima niti kao informacija! Rezultat je na kraju objavljen, ali nakon Staljinove smrti, godinu dana poslije meča! Staljin je bio izvan sebe. Poraz je doživio kao ličnu uvredu. Sovjetski reprezentativci iste su večeri, nakon poraza, vraćeni u Lenjingrad. Svim igračima oduzeta je titula „zaslužnog sportista“ koja je nosila mnoge privilegije. Staljinova osveta bila je strašna. U bijesu je rasformirao moskovski klub CDKA koji je dao najviše reprezentativaca. Ukazom 793 zbog „sramoćenja države i socijalizma“ klub se stavlja izvan funkcije usred prvenstva. U ukazu 808 stajalo je da su igrači „ukaljali ugled sovjetskog sporta i države“, a poimence se spominje nezalaganje igrača. Jurij Nirkov je poslije rekao: „Mirisalo je na Sibir, ali smo ga, srećom, izbjegli.“

„Ekipa koja se osramoti na bojištu biva rasformirana”, objasnio je, pak, Staljinov šef policije Lavrentij Berija. CDKA je obnovljen nakon Staljinove smrti kao CSKA.

Prenos utakmice na radiju, s glasom Radivoja Markovića, obilježio je i jednu od završnih scena u filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice, a u Rusiji je 1990. o toj utakmici snimljen igrani film „Gol u kremaljska vrata“ Pavla Ljubimova.

 

Jugoslavija je nakon toga briljirala: Nakon Rusa, pali su Danci 5:3 (Čajkovski, Ognjanov, Vukas, Bobek, Zebec), Zapadna Njemačka 3:1 (Mitić 2, Čajkovski), ali u finalu nije mogla protiv proslavljene mađarske „Zlatne konjice“ (Ferenc Puskas, Sandor Kocsis, Nandor Hidegkuti, Zoltan Czibor, Jozsef Bozsik, Gyula Grosics) koja osvaja zlato pobjedom 2:0 (Puskas, Czibor).