VELIKI BOSANSKI USTANAK 1831. GODINE
Završetkom Rusko-osmanskog rata Osmansko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. Srbiji je uz autonomiju dato i šest nahija koje su pripadale Bosni. Usljed ove konfiskacije bosanskih područja rodio se pokret za autonomiju. U sjeni svih ovih događanja treba imati i u vidu da je reformama sultana Mahmuda II bilo predviđeno ukidanje porodičnog nasljeđivanja kapetanija u kojima su kapetani i ajani sami sebe načinili sitnim plemstvom. To je dodatno izazvalo otpor reformama od strane bosanskih „prvaka“.
U danima između 20. i 31. decembra 1830. godine Husein-kapetan Gradaščević je bio domaćin skupa ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara održan je još jedan sastanak u kući Bakir-bega Tuzlića u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neslužbeno biva izabran za vođu pokreta.
Rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se održi sabor u Travniku. Pošto je Travnik bio sjedište bosanskog pašaluka i vezira planirani sastanak je u stvarnosti bio direktna konfrontacija s Osmanskim vlastima. Gradaščević je tako tražio od svih prvaka da pomognu okupiti vojsku. Krajem marta 1831. godine Gradaščević se uputio prema Travniku s nekih 4.000 ljudi.
Kad je bosanski namjesnik Namik-paša bio obaviješten da se Bošnjaci kreću prema Travniku u većem broju, zaključio je da se radi o napadu i zato je pokušao da se utvrdi u travničkoj tvrđavi. Na savjete nekih uglednih Bošnjaka u Travniku, Namik-paša se predao bez borbe i tako je ovaj pohod Bošnjaka prošao bez prolijevanja krvi.
Tako su Bošnjaci izvršili prevrat u svojoj zemlji. Prestala da postoji vlast sultana u Bosni i nastupila je vlast Bošnjaka. Mada još nije zvanično bio proglašen valijom Bosne, očito je da je Husein-kapetan već bio dobio ovlaštenja u pogledu provođenja plana borbe protiv sultana.
Zasjedanje sveopćeg bosanskog sabora održano je istog dana, 29. marta 1831. u Travniku. Ponovo je potvrđeno jedinstvo cijele Bosne i odlučnost da se krene u borbu za autonomiju. Na tom saboru bili su svi kapetani i svi prvaci Bosne. Na ovom sastanku donesene su veoma važne odluke. Traženo je da se opozovu privilegije koje je Porta dala kneževini Srbiji, da se obustavi uvođenje nizami-džedida (nove vojske, nove uniforme i novoga načina uvježbavanja), da se ukine bosansko namjesništvo i dopusti uvođenje autonomne vlasti na čelu sa domaćim čovjekom, za šta će Bosna plaćati Porti godišnji tribut od 4000 kesa.
Na osnovu autentičnih podataka, može se utvrditi da su Bošnjaci odmah organizirali cijelo rukovodstvo vojnih operacija, a da su postavili i civilne službenike na svim mjestima koja su bila upražnjena, pogotovu za obavljanje administrativnih poslova u sjedištu ejaleta u Travniku. Sve te poslove Husein-kapetan obavljao je zajedno sa vijećem prvaka Bosne.
U isto vrijeme, Bošnjaci su pripremali vojsku koja će, kao glavnina, krenuti pod komandom mladog kapetana iz Gradačca, seraskera Husein-kapetana. Organizacijom Pokreta bilo je obuhvaćeno stanovništvo prema granicama Crne Gore i Srbije. Uz njega su bili svi glavni prvaci Bosne sa svojom vojskom i može se samo zamisliti kakva je to bila impozantna slika jedinstva svih Bošnjaka. U isto vrijeme, Bošnjaci su osigurali svoje granice na Krajini i prema Srbiji da se ne bi desilo bilo kakvo iznenađenje. Granicu prema Srbiji osiguravao je Mahmud-paša Fidahić.
Pokret za autonomiju je bio pokret ajana i kapetana. Najznačajniji među njima bili su Ali-paša Fidahić, Hasan-beg Sijerčić, Kasim Alajbeg Sijerčić, Mustafa Alajbeg Babić, Mehmed Memiš-beg Bajramović, ajan i muteselim Srebrenice, Osman beg i Hasan beg Manov iz Mostara, Mehmed beg Turhanija, Mahmud Alajbeg Gradaščević, Ahmed beg Hasanpašlić (Ljubunčić), Alibeg Karafejzić, Hašim-beg Prijepoljac, Hadži Mustafa-beg Prijepoljac i dr. Svakako najistaknutiji je Ali-paša Fidahić koji je bio glavni komandant cjelokupne vojske.
Gradaščević je 31. maja uputio poziv svim ajanima da se pridruže njegovoj vojsci. Pridružuje mu se hiljade ljudi, među kojima su bili brojni nemuslimani, za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih ukupnih snaga.
Pokret je bio općenarodni, bošnjački, jer tada još u Bosni nije bilo Srba ni Hrvata. Svi su bili Bošnjaci. To tvrde savremeni Srbi iz Srbije koji i muslimane i katolike i pravoslavne nazivaju Bošnjacima. Katolički svećenici takodjer sebe i svoju pastvu i sve ostalo stanovništvo nazivaju Bošnjacima. Još tada nije bila počela „evolucija“ katolika u Hrvate i pravoslavnih u Srbe. S obzirom na vrijeme i okolnosti kada se pojavio Pokret i njegov program, to je bio uistinu nacionalni pokret.
Gradaščević je svoju vojsku podijelio na dva dijela. Jedan dio je ostavio u Zvorniku za odbranu u slučaju mogućeg upada sa teritorije Srbije, dokse on sa glavninom vojske uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslat da uguši pobunu. Na svom putu zauzeo je Peć i Prištinu gdje je podigao svoj glavni logor.
Bitka sa velikim vezirom Mehmed Rašid-pašom odigrala se 18. jula u blizini Štimlja. Gradaščević je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-bega Fihadića u susret Rašid-pašo. Nakon manjeg okršaja Fihadić je iscenirao lažno povlačenje. Misleći da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je nepromišljeno poslao konjicu i artiljeriju u šumovit teren. Gradaščević je iskoristio ovu taktičku grešku, postavio klopku i izvršio protivnapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim uništavajući osmanlijske snage. Ranjeni Rašid-paša je jedva izvukao živu glavu.
U Prištini je 10. augusta održan sastanak pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlučeno da Husein Gradaščević treba da bude proglašen za bosanskog vezira. Mada je Gradaščević to prvo odbio svi oko njega su insistirali na tome i on je naposljetku prihvatio tu čast. Nakon obećanja velikog vezira da će sultan ispuniti sve zahtjeve Bošnjaka ukoliko se pobunjenička vojska povuče nazad u Bosnu, Gradaščević i njegove snage su se vratili kući.
Njegov vezirski status je ozvaničen tokom Svebosanskog sabora održanog 12. septembra 1831. u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu na Kur'anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja.
U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se odomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad autonomne Bosne. U Travniku je osnovao Divan, bosanski parlament, koji je zajedno sa njim činio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, a pogubio je i nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara.
Tokom ovog zatišja u oružanom sukobu sa Osmanlijama pažnja je okrenuta na hercegovačke protivnike pokreta za autonomiju. Bolje upoznati sa međunarodnim prilikama hercegovački kapetani, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovića svrstavaju se na stranu sultana. Rizvanbegović je za svog pomoćnika imenovao gatačko-pivskog kapetana Smail-agu Čengića.Ali-aga i Smail-aga organizuju odbranu Hercegovine protiv ajanskih pobunjenika, a u Stocu je pod zaštitom Ali-aga držao i valiju Namik-pašu. U oktobru je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih lojalista i drugih podržavalaca stolačke opozicije.
Sultan Mahmud II tada pokreće diplomatsku aktivnost oko gušenja autonomije Bosne i otpočinje pregovore sa Gradaščevićem. Bosanska delegacija se sastaje sa Velikim vezirom Rašid-pašom u Skoplju u novembru te godine. Veliki vezir je obećao delegaciji da će insistirati kod sultana da prihvati bosanske zahtjeve i da službeno proglasi Gradaščevića vezirom autonomne Bosne. Međutim, njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage stacionirane u okolini Novog Pazara. Međutim bosanska vojska je zadala poraz sultanovim snagama.
U međuvremenu Gradaščević nastavlja pohod na Hercegovinu. Livanjski kapetan, Ibrahim-beg Fidrus, je po naređenju pokrenuo konačni napad na kapetane kako bi ugušio sve protivnike pokreta. Kako bi postigao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuški i kapetana Sulejman-bega. Fidrus je pobjedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca.
Saznavši da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolački kapetan Ali-aga Rizvanbegović je prekinuo opsadu i izvršio kontranapad, potukavši napadačke snage. Iz Sarajeva je već bilo poslano pojačanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaščević 16. marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da se sprema velika ofanziva na Bosnu od strane Velikog vezira.
Osmanski napad je započeo početkom februara 1832. godine. Veliki vezir je poslao dvije vojske u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao trupe jačine otprilike 10.000 vojnika da ih susretnu. Kada su osmanlije prešle Drine Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa 6.000 vojnika presretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama. Susret dvije strane se konačno desio krajem maja kod Glasinca. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je Vijeće kapetana odlučilo da se nastavi sa borbama.
Konačna bitka se dogodila 4. juna na Stupu kod Sarajeva. Nakon duge i teške borbe izgledalo je da će Gradaščević potući sultanovu vojsku. Međutim, pred sam kraj hercegovačke snage pod komandom Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na bokovima, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa bosanska vojska je bila primorana da se povuče u Sarajevo. Tada je odlučeno da je dalji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac a nakon toga je preko Save prešao u Austriju.
Za zasluge koje je Ali-aga Rizvanbegović pokazao u borbi protiv Gradaščevića, sultan ga 1833. godine imenuje vezirom Hercegovačkog ejaleta kojeg izdvaja iz Bosne, i od tada pa sve do smrti 1851. gotovo samostalno upravlja Hercegovinom.
