TAKTIKA OSMANSKOG OSVAJANJA BOSANSKOG KRALJEVSTVA
Osmanlije su imale dvije faze strategije sistematskog osvajanja. Prva se odnosila na njihov uticaj iz određenih uporišta u susjednim zemljama, a druga na direktnu kontrolu nad zemljom koju teže da osvoje. Postojalo je nekoliko uporišta prije zvaničnog osvojenja srednjovjekovne Bosne 1463. godine, a tom prilikom su izvršile i vojni i ekonomski pritisak.
Izložena jakom osmanskom pritisku Bosna se već 1415. obavezala na plaćanje harača sultanu. Dubrovčani su 28.06. te iste godine javljali kralju Sigismundu da se iz Skoplja očekuje dolazak u Bosnu Isak-bega sa vojskom koja će ići da pljačka na Zapad, izvan Bosne koju neće pustošiti, jer su svi krajevi pokorili i plaćaju danak sultanu.
Jedan dubrovački podatak dokazuje da je bosanski kralj 1428. plaćao harač sultanu. Uz eventualne prekide Bosna je plaćala harač sultanu od 1415. do kraja dvadesetih godina 15. vijeka. Tako je bosanski kralj Tvrtko II bio u izuzetno teškim prilikama, jer je morao od 1437. plaćati godišnji danak. Obzirom da je zemlja u tom periodu bila u stalnim ratovima, nije bilo novca da se danak plaća redovno, pa je kralj umjesto toga Carstvu morao prepustiti neke tvrđave na istoku zemlje. Tako su Osmanlije dobile dobar položaj iz kojeg su poduzimale upade i pljačkaške napade. Tvrtko II je do svoje smrti 1443. ostao sultanov haračar. Bosna kasnije ostaje u vazalnom odnosu sa Osmanlijama i dolaskom novog kralja Stjepana Tomaša. Sređivanje odnosa sa Portom povlačilo je plaćanje harača, ali ipak bosanski kralj nije redovno ispunjavao svoje finansijske obaveze prema sultanu.
Do kraja pedesetih godina 15. vijeka bosanski kralj i oblasni vladar bili su zadovoljni da isplaćuju Osmanlijama samo tribut. Oni su se borili da budu oslobođeni izuzetnih davanja koja su mogla biti veoma velika kao 1456. kada je Mehmed II povodom pohoda na Beograd tražio da Stjepan Tomaš pošalje 10.000 ljudi, herceg Stjepan 8.000, a vojvoda Petar II Pavlović 4.000, sa potrebnim namirnicama za cijelu tu vojsku. Odgovarajući sultanu da ne mogu udovoljiti njegovom zahtijevu sva trojica su podvlačila da će plaćati uobičajeni danak kao što je to bilo i ranijim sultanima. Težina danka kojim su Osmanlije pritiskale Bosnu zapažena je i u Zapadnoj Evropi, a kasnije je teret osmanskog harača pao i u Bosanskom kraljevstvu na stanovništvo.
Ovakvom osmanskom politikom, granice bosanskog kraljevstva su bile oslabljene, a bosanski vladari su sjedište države pomjerali daleko od osmanskih utvrda. Tako je prijestolnica prenijeta iz Bobovca u Jajce, koje je posebno zbog svoje lokacije, ali i drugih karakteristika, odgovaralo strategiji odbrane. Tu je kralj formirao sistem odbrane i naoružanja, što govori da je Bosna imala organizovan otpor.
Osmanska osvajačka politika se zasnivala, dakle, na upadima u zemlju koju su namjeravali da osvoje, nakon čega bi slijedilo zvanično osvojenje kada je zemlja već ekonomski oslabljena bez jačeg uporišta i oslonca. Uspostavljanje uporišta je kasnije bilo baza za vršenje nadzora, utjecaja i pritiska na tu zemlju sve dok se ne uspostavi vlast i plaćanje danka, nakon čega se uspostavlja državni, društveni i ekonomski poredak. Osvajanja u srednjovjekovnoj Bosni su bila olakšana zbog geografskih i političkih prilika, feudalne nestabilnosti, osmanske čvrste politike i razrađene taktike, svađa između balkanskih vladara, te osamostaljenih krupnih feudalaca koji su tražili vanjsku pomoć kako bi riješili svoje razmirice.
Tako su Osmanlije postepeno uspostavljale svoju vlast od Skoplja do Hodidjeda, srednjovjekovne tvrđave na prostoru kasnijeg Sarajeva. Na zauzetom dijelu Bosne, Osmanlije su oko 1450. osnovale Bosansko krajište kao prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu, na čijem čelu je bio Isa-beg Ishaković. Krajište je obuhvatalo cijelo Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima, što se poklapalo sa teritorijem kasnije Sarajevske nahije.
Komandanti osmanske vojske su zauzeli krajem 1459. i početkom 1460. Srebrenicu, Kušlat, Perin i Zvornik. Ovim gradovima treba dodati i „Drveni grad“ tačnije „Solanu na drva“, buduću Tuzlu.
Kralj Stjepan Tomašević, svjestan opasnosti je tražio pomoć od pape kada se 1461. krunisao i dao znak antiosmanskoj orijentaciji u vanjskoj politici, a sljedeće godine otkazao je plaćanje danka. On je tako ustvari dao neposredan povod za napad na Bosnu. Tim činom je pogoršao položaj Bosne sa Ugarskom koja se nikad nije odrekla svojih pretenzija na Bosnu. Kralj je vidio da je usamljen i tražio je primirje sa Osmanlijama na 15 godina. Na Porti je formiran plan za napad kada su izvršene pripreme za rat. Da bi plan uspio, Osmanlije su kraljevim izaslanicima obećali primirje, a nakon toga su krenuli na Bosnu i preduhitrili pripreme za odbranu.
Uz Bosansko krajište sa centrom u Hodidjedu, istočna Usora sa Podrinjem je predstavljala polaznu osnovu za konačno osvajanje Bosanskog kraljevstva. Iz Srebrenice i Hodidjeda, osmanska vojska se usmjerila prema središtu bosanske države Bobovcu, te osvojila Gorušu-Gračanicu, dok su se gradovi Visoko i Kozovgrad kod Fojnice predali. Prethodnice sultana su u Bobovac stigle 19.05., a sultan sutradan. Nakon tri dana opsade Bobovac sa zapovjednikom Radakom se predao što je unijelo pometnju u zemlji i pad morala u drugim gradovima. Sultan se uputio preko Travnika u Jajce.
Nakon što se Jajce predalo bez borbe, kralj je počeo bježati prema Hrvatskoj i Primorju i tada pokušao skupiti vojsku koja bi uspjela da se odupre Osmanlijama. Sakrio se u utvrdi Ključ, gdje su uskoro došle osmanske prethodnice pod komandom Mahmut-paše, koji je nakon četiri dana opsade stupio u pregovore sa kraljem zajamčivši mu život i slobodu ako se preda. Kralj je kapitulirao, dok ga je sultan, kada je odveden u Jajce, prinudio da naredi kastelanima svojih gradova da se predaju. Pogubljen je zajedno sa velikašima Pavlovićima i Kovačevićem. Tako je zapečaćena sudbina Bosanskog kraljevstva i loze Kotromanića.
