DESANT NA DRVAR – mit vs. istina
Dana 25. maja 1944. godine, u ranu zoru, započela je, brižljivo i u najvećoj tajnosti pripremljena, jedna vojna operacija.
Tu će operaciju, to jest događanja u toj operaciji, nakon rata jugoslavenska historiografija uzdizati u nebesa i svrstat će je u famoznih Sedam neprijateljskih ofanziva.
Ime te operacije je bilo “Unternehmen Rösselsprung” ili u prevodu “Konjićev skok”.
Tom operacijom su Nijemci htjeli onesposobiti Vrhovni štab NOVJ. Isto tako, istim udarcem su htjeli ili ubiti ili zarobiti i vođu pokreta otpora u Jugoslaviji, Josipa Broza Tita.
Vidjevši kako su se godinu ranije, 1943. Saveznici iskrcali na Siciliji i u Italiji, Nijemci su očekivali i savezničko iskrcavanje na Balkanu. I da njemačke snage u Grčkoj ne bi ostale odsječene, Nijemci su postepeno povlačili snage s juga Evrope. A da to povlačenje ne bi negdje zapelo, odlučili su se riješiti jedne mušice – jugoslavenskih partizana.
Ovaj put, Nijemci su se odlučili baš za Tita. Da ga ili uhvate ili ubiju, nebitno. I za to su se odlučili samo zbog jedne interesantne stvari – Nijemci su sad znali gdje se on nalazi.
Naime, u svim prijašnjim operacijama, Nijemci nikad nisu imali pojma ko je tamo i ko vodi otpor. Štoviše, ni većina partizana nije imala pojma da je Tito među njima. To se krilo od strane Vrhovnog štaba i to je posve razumljivo.
No, sad su Nijemci znali gdje je i Vrhovni štab i gdje je glavni komandant – Tito. I odlučili su se na iznenadni udar – vazdušno-desantnim jedinicama!
Za samu operaciju Nijemci su angažovali oko 20 000 vojnika. I ništa se nije htjelo prepustiti slučaju.
Tok operacije nije tema ove Crtice. Ovdje ću vam iznijeti nekoliko činjenica koje su jugoslavenski mitomani stvarali tokom svoje vladavine u vezi ove operacije.
Mit 1.
Njemačke padobranske snage su činili pripadnici 500. SS kažnjeničke brigade i 2000 pripadnika padobranske divizije Prinz Eugen, kojima je, ako uspješno izveše zadatak, obećano odlikovanje i povratak u bivše jedinice.
Ovako, 7. Waffen SS divizija “Prinz Eugen” nije bila nikakva padobranska divizija, nego je u njenom punom nazivu stajalo ovo – dobrovoljačka gorska.
To je bila divizija sastavljena pretežno od takozvanih domaćih Švaba (folksdojčera), te banatskih i sremskih Nijemaca.
Ova jedinica jest učestvovala u napadu na Drvar. To je činjenica i to stoji. Ali, nikako kao padobranci, nego kao kopnene trupe.
Što se tiče ove 500. SS padobranske brigade i da je bila kažnjenička, to jednostavno ne drži vodu.
Waffen SS u svom sastavu nije imao nikad kažnjeničke jedinice, izuzev jedinice “Dirlewanger”, koja je tokom Varšavskog ustanka napravila tolike zločine, da su sami SS-ovci strijeljali komandante te jedinice.
Da je 500. SS padobranska brigada postojala, jest. Ali, vojnika koji su kažnjeni je bilo jako malo. I to isključivo zbog manjka ljudi. Pravi omjer te “kažnjeničke” brigade bio otprilike 30/70. To jest da je 30% njih imalo izrečenu neku kaznenu mjeru, a ostali su bili vojnici kao i svi drugi. I nije postojalo nikakvo obećanje više komande o vraćanju u matične jedinice. Nijemci nisu ništa obećavali – oni su izdavali naređenja.
Mit 2.
Kad su njemačke vazdušno-desantne snage, spustivši se padobranima i jedrilicama došle u Drvar, napravili su strašan pokolj civilnog stanovništva koji je malo ko preživio. I svaki zarobljeni partizan je bio bez milosti ubijen na mjestu.
Vazdušno-desantne snage su specijalne jedinice svake vojske. Oni su tokom velikih vojnih operacija prethodnica glavne snage koja će tu udariti. I njihov zadatak je u svakoj vojsci i u svakoj bici iznenaditi protivnika i unijeti pometnju u redove. Padobranci nemaju vremena ići po kućama i ubijati ljude. Jer, nema nikakve logike uvježbavati nekoga da skoči sa padobranom da bi ubio neku babu u nekoj bosanskoj zabiti.
Da je zločina bilo, jest. I padobranci su u prvom valu ubili desetak ljudi. I to jer ovi nisu htjeli govoriti.
Jer kada su padobranci došli, razmahali su se Titovim fotografijama, tražeći informaciju o njegovom mjestu boravka. I kako niko nije htio reći, bio je ubijen. Ali, ne na stotine kako se pisalo, nego desetak njih. I to pretežno mlađih osoba.
Mit 3.
Tito je cijelu bitku proveo u pećini iznad Drvara, te je tek oko podne izašao van.
Ne.
Tito cijelu bitku sigurno nije proveo u pećini. A oko podneva sigurno ne bi izašao van čak i da je bitku proveo u pećini.
Tito pobjegao čim su se padobranci počeli spuštati. Bilo mu je sasvim jasno o čemu se radi i nije gajio nikakve iluzije u vezi toga što bi bilo da ga zarobe. I Tito i njegov štab su gotovo odmah nakon slijetanja padobranaca i jedriličara pobjegli iz Drvara kroz jedan otvor u pećini.
Jer, da su ostali, ne bi se dobro proveli. Od Tita je Nijemcima ostala samo njegova uniforma.
Mit 4.
Milka Bosnić
Tokom bitke u Drvaru, posebno se istaknula jedna šesnaestogodišnja djevojka Milka Bosnić, koja je zbog svog čina postala Narodni heroj Jugoslavije, a čija je porodica strijeljana od strane padobranaca odmah čim su padobranci i sletjeli.
Naime, tokom bitke u Drvaru, partizani su u borbi koristili jednu zarobljenu talijansku tanketu. I njemački padobranci su preko otvora za gledanje prebacili šatorsko krilo i tanketa je bila onemogućena dejstvovati! Posada ne vidi ništa, a maknut krilo ne mogu jer bi se izložili Nijemcima.
U isto vrijeme, po Drvaru Nijemci vode zarobljene civile. I vidjevši što se događa, Milka je iskočila iz kolone i stegnula šatorsko krilo s periskopa tankete, te je partizanska posada mogla nastaviti borbu.
Vidjevši što je učinila, Nijemci su pobjesnili, te su Milku, pred očima njene sestre Dušanke, sasjekli bajonetima.
Prvo, porodica Milke Bosnić nije strijeljana. Majka i brat su joj poginuli u Drvaru to jutro prilikom bombardovanja koje je prethodilo desantu.
Drugo, zamislite ovo – Nijemci se bore s partizanskim tenkićem, a istovremeno i na istom mjestu, ti isti Nijemci sprovode zarobljenike.
A to da je njena sestra Dušanka to vidjela je sad već za zamislit se.
Jer, kako je mogla vidjeti njenu smrt, ako je prije toga bila strijeljana?
No, istini za volju, Milka Bosnić je stvarno postojala i stvarno je ubijena. Ali, nije sasječena bajonetima, nego je ubijena iz puške. Ona je, naime, bila jedna od onih desetak mlađih osoba koje su ubijene odmah po dolasku padobranaca. Milka je bila u SKOJ-u i ovi su je odmah u startu ubili kad nije rekla gdje je Tito.
A priča o tome kako skida šatorsko krilo s tankete (negdje piše i deka umjesto šatorskog krila) je nastala neposredno nakon rata. A zašto i od koga, to ne zna niko. Jer, Milkina sestra Dušanka tako nešto nikad nije spomenula. A Milka je za Narodnog heroja proglašena 1974. godine. Dakle, 30 godina nakon spomenutog događaja, dok su mnogi postajali Narodni heroji puno prije i za puno manje hrabra djela.
Mit 5.
Vidjevši da je život druga Tita u direktnoj opasnosti, svi pripadnici SKOJ-a su zgrabili oružje i izginuli su do posljednjeg.
Svi pripadnici SKOJ-a su poslije bitke masakrirani.
Svi pripadnici SKOJ-a, vidjevši da je život druga Tita u neposrednoj opasnosti, zgrabili su oružje i pobili sve padobrance.
U raznim jugoslavenskim knjigama koje opisuju bitku nalazi se jedan od ova tri navoda. A u nekim i sva tri odjednom! I šta je sad tu istina?
Idemo nekom logičkom eliminacijom.
a) ako su svi izginuli do posljednjeg, ko je onda pobio padobrance?
b) ako su svi masakrirani poslije bitke, ko je onda izginuo do posljednjeg i ko je pobio padobrance?
c) ako su svi zgrabili oružje i pobili padobrance, tko je onda izginuo do posljednjeg i ko je onda od koga masakriran?
Mit 6.
Otto Skorzeny je učestvovao u desantu na Drvar.
Istina je da je Otto Skorzeny Drvar vidio samo na mapi.
Ruku na srce, Skorzeny je trebao tamo biti. Ali, Skorzenyja nije volio general-pukovnik Lothar Rendulic, glavni komandant te operacije. I nije htio čak ni poslušati savjet Skorzenyja, koji je bio najbolji njemački čovjek za padobranske desante.
Naime, Skorzeny je predlagao da se padobranci i jedriličari spuste na drvarsku visoravan, a ne u dolinu. Tačnije, na visoravan iznad pećine, tj. Titu na glavu.
Naravno, Rendulic je takav savjet odbio. I debelo se opekao s tim odbijanjem.
Jer, da je poslušao Skorzenyja, historija, kakva nam je poznata, bila bi apsolutno drugačija. Jer, Tito se sigurno ne bi živ izvukao iz Drvara.
Mit 7.
Gospa Talić
Ova fotografija je snimljena 25. maja 1944. godine kod Šobića Glavice. I ovo što sad ide je nastavak mita broj 2. I na toj fotografiji dva njemačka vojnika ispituju zarobljenu mladu partizanku po imenu Gospa Talić.
I ova fotografija je dokaz koji pobija apsolutno sve nebuloze od masovnom pokolju svih zarobljenih.
Naime, Gospa Talić je zarobljena negdje oko podneva 25. maja, nekoliko minuta nakon što se spustio drugi val padobranaca.
Gospa Talić je tad imala 19 godina. Bila je zarobljena i ispitivana od strane Nijemaca.
Gospa Talić je umrla 1977. godine u 52. godini života u Bihaću.
Čekaj malo! Kako je umrla 1977. godine ako su Nijemci pobili sve zarobljenike?
Pa, vrlo jednostavno – Nijemci nisu pobili sve zarobljenike.
Devetnaestogodišnja Gospa Talić je u njemačkom zarobljeništvu provela nekoliko dana, a zatim je puštena. Niti je ubijena, kako su neke knjige spomenule, niti je povrijeđena niti je na ikoji način zlostavljana.
A svjedok ovome je sama Gospa Talić koja je to i sama potvrdila 1973. godine u izjavi za njemački časopis Bild!
Gospa Talić je preživjela rat, ali nije imala nikakvih partizanskih privilegija. Razlog – opovrgnuće službene historiografije desanta na Drvar kao živi svjedok istoga!
Treba li još što o ovome reći osim da je cijela priča o Drvaru, s jugoslavenske strane gledano, samo još jedna u nizu bajki. Jer ako se za jednu činjenicu dokaže da nije istinita, onda sumnjamo u sve ostale.
izvor: povpravaistina
