ČETNIČKO–PARTIZANSKI POKOLJ BOŠNJAKA U KORAJU
Četnici i partizani su na osnovu sporazuma od 1. oktobra 1941. godine zajednički djelovali na prostoru sjeveroistočne Bosne. U jutarnjim satima 28. novembra 1941. godine dvije grupe od oko 100 naoružanih četnika i partizana iz Majevice, opkolili su selo Koraj i izvršili masovni napad na ovo bošnjačko mjesto. Naselje je branilo oko 80 naoružanih Bošnjaka koji su držali noćne straže i koji su ujutro napustili položaje misleći da je opasnost prošla.
Ogorčene borbe su trajale do 10 sati. Stanovništvo sela je krenulo da bježi prema Čeliću i Brčkom, pa je u tom metežu stradao veliki broj civila. Pored ovoga četnici i partizani su spalili i 150 kuća, a najviše je stradala sama čaršija sela.
Tačan broj pobijenih nikad nije ustanovljen, jer su mnogi izgorjeli u svojim kućama, ali se po iskazima izbjeglica zaključilo, da je poklano, poubijano i izgorjelo preko 300 osoba te je ranjeno oko 200. U pokolju su stradala i djeca od 15 godina. Nekoliko djece je pronađeno ugušeno u bunaru. Sve starije osobe koje nisu mogle bježati su zvjerski likvidirane.
U zločinima su učestvovale i porodice partizana i četnika, tako da su žene pljačkale mještane sela, a djeca su nosila slamu i palila kuće uz povike: “Za Petra i Staljina”. Pokolj u Koraju predstavlja jednu od najvećih sramota i nepoznanica Narodnooslobodilačkog rata.
Ustaše su nastojale iskoristiti ovaj zločin za dalje produbljivanje mržnje i izazivanje osvete. To su spriječili ugledni i rodoljubivi građani Bijeljine i Tuzle, koji su posebnim rezolucijama 2. i 11. decembra 1941. osudili zločine.
Kako vojne snage Nezavisne Države Hrvatske (regularno Domobranstvo i Ustaška vojnica) nisu bile u stanju pružiti zaštitu ugroženim bošnjačkim naseljima, dolazi do formiranja lokalnih samozaštitnih milicijskih jedinica od kojih je najistaknutija bila Domobranska dobrovoljačka (DOMDO) pukovnija bojnika Muhameda Hadžiefendića, formirana u decembru 1941. u Tuzli. Formalno u sastavu Domobranstva, ova je jedinica se uspješno oduprla “ustanicima”.
Zbog ukazivanja na ulogu političkog komesara Štaba partizanskih odreda za Tuzlansku oblast i člana Operativnog štaba za istočnu Bosnu, druga Cvijetina Mijatovića u pokolju nad Bošnjacima Koraja, tridesetak godina kasnije “pao” je drug Pašaga Mandžić. Dokaz da svaka revolucija jede svoju djecu.
Za zasluge i tome slično i tako dalje, drug Cvijetin je nagrađen imenovanjem u Predsjedništvo SFRJ i bistom na tuzlanskoj Slanoj banji.
